Povijesni grad Bihać

Istraži vrlo stari grad na obalama očaravajuće rijeke Une, upoznaj drevni Bihać!

Slobodni od AI LLM-a! Svi pisani radovi na greenwaytour2parks.com su djelo ljudskog bića. Ako pronađete koju slovnu pogrešku, znajte da ju je napravilo i da će je ispraviti autentično ljudsko biće.

Bihać kroz vrijeme

Silina i učestalost turbulentnih povijesnih događanja ostavili su duboke tragove na ovom, po mnogočemu, posebnom povijesnom gradu. Upravo zbog te izranjenosti ovaj drevni grad treba malo više od kratkog susreta, a tad će vas on i njegovi stanovnici s lakoćom osvojiti.

S ovih par crtica skrenut ćemo vam pozornost na brojna povijesna previranja u gradu čije se ime prvi puta pojavljuje u sačuvanim službenim spisima daleke 1260. godine u povelji hrvatsko - ugarskog kralja Bele IV.

Prapovijest 

Već od paleolitika, najstarijeg razdoblja prapovijesti, naša današnja prekogranična destinacija dijelila je istu sudbinu, a znatan dio perioda stare i početka nove ere bila je naseljena istom prapovijesnom populacijom Japoda, koja je pak bila dio biološki iste, snažne i razvijene civilizacije Ilira.

Iliri - Ilirik

Kojim imenom su nazivali sami sebe, ne zna se, znan je samo naziv Iliri pronađen u rimskim pisanim tragovima. No ti isti antički izvori Ilire su predstavljali i kao, najblaže rečeno, barbare. Srećom, moderna historiografija danas vrlo kritički prilazi antičkim izvorima kao oglednom primjeru pristranosti i propagande, o čemu u svom radu piše i Bajrić navodeći primjer ocrnjivanja ilirske vladarice Teute i Ilira, od strane Polibija. Ovaj grčki povjesničar i državnik pokušao je naime opravdati razloge prvog rimskog vojnog prelaska na istočnu obalu Jadranskog mora i pritom i sam moli za oprost „ukoliko se otkrije da je negdje namjerno ili zbog koristi iznosio lažne podatke” (Bajrić, 2013., str. 32).

Povijest je u svojoj suštini interpretativna, zato je važno odgovorno brinuti o vlastitoj povijesnoj i kulturnoj baštini te pisanim, materijalnim i oralnim izvorima, kako “brigu” o njoj ne bi nastavili voditi drugi, za svoj interes.

U periodu dok se grad-država Rim tek transformirao u republiku (509. pr. n. e.) i prvo započeo s pokoravanjem i asimiliranjem brojnih etnosa i plemena na Apeninskom poluotoku, na istočnoj strani Jadranskog mora već je postojala napredna kultura i civilizacija Ilira. Vrlo dobro organizirani, Iliri su bili teritorijalno i urbanistički ustrojeni s naprednom poljoprivredom i ekonomijom. Imali su svoju kulturu i pismo, religiju, svoju arhitekturu i graditeljstvo istančanog geometrijskog sklada. Bili su vrsni u metalurgiji, zvjezdoznanstvu, gradnji megalitskih gradova i brodogradnji. Uspješni trgovci na kopnu i moru, znani talasokrati, Iliri su bili iznimni i u vojnim vještinama te bogati u svojoj raznolikosti etnosa i kultura.

Japodska kultura Bihaćke doline

Po brojnosti i moći, Japodi su bili uz rame Delmatima, Liburnima i Histrima s kojima su bili i susjedi. Na temelju samo do sada pronađenih i verificiranih nalaza, materijalna kultura Japoda na području Bihaćke doline razvijala se od „8. st. pr. n. e. do početka 2. st. n. e.“ (Raunig, 2004., str. 20). Japodi su nastanjivali veliko područje omeđeno rijekama Kupom i Unom, planinom Velebit i Vinodolom uz obale Jadranskog mora te Belom Krajinom u današnjoj Sloveniji. Pored, za Ilire karakterističnih, gradinskih tipova naselja, uz područje rijeke Une i Bihaćke doline vežu se i posebno zanimljiva sojenička naselja, drvene kuće na stupovima koje su Japodi gradili uz ili iznad rijeke Une.

Dinamičan tranzitni put rijeke Une i bogati izvori vode i hrane stvarali su odlične uvjete za život, a Japodi su se pobrinuli za izgradnju inovativnih građevina i doskočili zahtjevima lakše obrane od raznih napasnika ili nabujale riječne vode. Arheologinja Branka Raunig četrdeset je godina istraživala, proučavala i pisala znanstvene radove o Japodima, a posebno je vezana upravo uz Bihać jer je većinu svoje profesionalne karijere provela „kao voditeljica Odjela za arheologiju i povijest Muzeja Pounja u Bihaću (današnji Muzej Unsko-sanskog kantona), a jedanaest godina kao direktorica samog Muzeja USK“ (Beća, 2018). Bihać naime obiluje brojnim arheološkim nalazima koje je Raunig istraživala i to kao tada jedina arheologinja na širem području. Analizirajući tako sojenička naselja u Bihaćkom polju utvrdila je njihov „karakterističan raspored koji uključuje i riječni otok“ te zaključila da su Japodi izgradnjom sojenica „nenamjerno mijenjali tok Une zabijanjem drvenih kolaca-soha u korito Une“ (Raunig, 2003., str., 270).

Na važnom arheološkom nalazištu u Ripču, za koje Raunig navodi da predstavlja “začetak protourbanog uređenja japodskih naselja“, otkriveno je “preko 2.500 hrastovih kočeva-soha zabijenih u dno rijeke; sohe su grupirane u obliku pravokutnika, dimenzija nastambi 6 x 12 m, s vodenim putevima za čamce između drvenih sojeničkih kuća” (Raunig, 2004., str. 17 - 18).

Gusto postavljene sohe tvorile su svojevrsnu „rešetku“ na kojoj se pri visokim vodostajima zaustavljao riječni nanos (Raunig, 2003., str. 270). Taj nanos ispod sojenica obogaćen je i ostacima ljudskih aktivnosti, a ti kulturni slojevi su i danas od velikog istraživačkog značaja. Tijekom vremena ispod samih sojenica se počelo stvarati čvrsto tlo koje je usmjerilo rijeku na stvaranje novog korita. Raunig također zaključuje da je negdje oko 200. god. n. e. i stabiliziranjem klimatskih uvjete došlo do intenzivnijeg taloženja sedre preko preostalih sojeničkih naselja što ostavlja otvorenu mogućnost da se „ispod sloja sedre nalaze još neki stariji prapovijesni kulturni sedimenti“ (Raunig, 2003., str. 273).

Japodima možemo zavaliti na ovako „razigranom“ koritu Une u Bihaćkoj dolini punom rukavaca ili rastoka, otoka i otočića, a upravo su ti rukavci, gdje voda teče mirnije, važan dio staništa rijeke gdje se mrijeste brojne ribe i vodozemci i gdje buja raznolika flora i fauna.

Duhovna i materijalna kultura Japoda

Nadasve zanimljiva duhovna i materijalna kultura Japoda razvijala se kroz dugi vremenski period od “preko 1000 godina” i bila podjednako izložena kontinentalnim i mediteranskim utjecajima što se odražavalo i na njihov vrlo zanimljiv i prepoznatljiv umjetnički izričaj (Raunig, 2004., str. 22).

Na području Bihaćke doline pronađeni su brojni artefakti izrađeni od različitih materijala, kao što su glina, bronca, kamen, srebro i lokalno proizvedena staklena pasta te jantar kojeg su Japodi, pretpostavlja se, uvozili i često upotrebljavali. Jantar je inače za Japode „osim ljepote bio cijenjen i zbog vjerovanja u njegovu ljekovitu snagu i zaštitu od uroka i zla“ (Balen-Letunić i Perkić, 2017., str. 76). Brojni pronađeni arheološki nalazi prerade metala, kao i razni kalupi te „tipološke, stilske i tehnološke karakteristike“ nalazaka, „upućuju na razvijenu autohtonu metalo prerađivačku djelatnost Japoda“ (Raunig, 2004., str. 18). Od postupaka oblikovanja materijala vješto su koristili livenje ili lijevanje metala, apliciranje za stvaranja raznih reljefnih ukrasa, modeliranje, urezivanje te iskucavanje ili cizeliranje (Ibrahimpašić, Bajramović i Hodžić, 2017.).

Dominantna figura likovnoga izričaja Japoda je ratnik (Balen-Letunić, 2012., str. 52), a od motiva konjska glava, najčešće oblikovana u jantaru (Ibrahimpašić i drugi, 2017.). Konj je općenito bio “omiljeni detalj japodske nošnje”, a nađen je i na pektoralima (Balen-Letunić, 2012., str. 50), prsnom križu kojeg obično nose dostojanstvenici.

Japodska kultura Bihaćke doline je „uz alpsko-venetsku i istarsku, poznata i po višestoljetnom razvoju vlastite figuralne komponente“ (Raunig, 2004., str. 253) kao i „monumentalnoj ilirskoj skulpturi“ u kamenu, najčešće pronađenoj u vidu sepulkralnih (grobnih) spomenika (Ibrahimpašić i drugi, 2017.). Inače Raunig je posvetila čak dva znanstvena rada istog naslova kamenim spomenicima Bihaćke doline, „Japodski kameni sepulkralni i sakralni spomenici“ iz 1972. i 1975. (Beća, 2018). Razlog tome je jedinstvena „monumentalna umjetnost na kamenu s kompleksnim scenskim prikazima“ koja Bihaćku dolinu izdvaja od svih ostalih na ilirskom području (Raunig, 2004., str. 253).

Dodatna posebnost Japoda je i ta da u njihovim nekropolama, najčešće lociranima podno japodskih gradina, nije pronađeno oružje. No, lik ratnika jest dominantna figuralna predstava, a po brojnim pronalascima je vidno da su Japodi imali naglašeno obrambeno oružje, a u manjoj mjeri napadačko. Od obrambenog oružja „dominiraju brojne i raznovrsne predstave šljemova“, od kojih se posebno ističu „japodski kupasti i kalotasti šljemovi s istaknutom, šiljastom krijestom“ te štitovi, koji se za sada pojavljuju samo kao figuralne predstave, a ističu se „okrugli i veliki ovalni štit s umbom i spinom te okrugli hoplitski štit“ (Raunig, 2004., str. 254). 

Društveno uređenje Japoda

Četrdeset godina znanstveno-istraživačkog rada dr. sc. Branke Raunig, rezultiralo je zaključkom znanstvenice da su „japodske zajednice već od samih početaka pokazale visok stupanj društvene organizacije“. Način organiziranja naselja, raspored kuća, kretanje po i između naselja, za Raunig ukazuju na nužnost „planiranja, upravljanja i svakako sudjelovanja brojnog stanovništva“ u aktivnostima razvoja i života zajednice, a razina društvene organizacije bila je dodatno važna u svim „većim gradinama i sojeničkim naseljima koje karakterizira i oblik protourbanog uređenja“ (Raunig, 2004., str. 21).

Dodatna potvrda razvijene društvene organizacije Japoda pronalazi se i u razvijenoj privredi. Samo na području zaštićenog arheološkog nalazišta u Ripču, pronalasci potvrđuju razvijenu zemljoradnju i stočarstvo, pronađeno je preko „6000 ulomaka kostiju pretežito mlade stoke te više vrsta žitarica, mahunarki i voća“. Uz već spomenutu razvijenu metalo prerađivačku djelatnost te druge obrte i razvijenu trgovinu, sve upućuje i na „znatno uznapredovalu podjelu rada i specijalizaciju, što pak podrazumijeva razvijenu društvenu organiziranost Japoda“ (Raunig, 2004., str. 21).

Danas se možete pobliže upoznati s kulturom Japoda kroz izložbu u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću koja je kruna rada dr. sc. Branke Raunig, a tu je i preostala zanimljiva povijesna građa koja će vam približiti burnu povijest grada. Visoko vrijedno posjete!

Za sve koji žele više istražiti ovaj važan, prapovijesni, dio naše zajedničke povijesti, tu je i nekoliko dodatnih i izvrsnih knjiga:

1. Beronić T. (2025.). Glagoljica prije Ćirila i Metoda. Kvaka, Zagreb
2. Erak M. (2021.). Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi. Obličevac, Plina jezero
3. Nikolić D. (2018.). ILIRIJA SVETA ZEMLJA - Stećci i autohtonost.  Teledisk d.o.o., Zagreb
4. Nikolić D. i Klarić V. (2025.). Tamo gdje se skupljaju orlovi. Teledisk d.o.o., Zagreb
5. Princi N. ( 2020.). Arduba - Dokaz iz tišine. Duhović Koralji d.o.o., Split

Dva i pol stoljeća herojskog otpora Ilira imperijalnim naporima Rimljana

Nakon stavljanja Apeninskog poluotoka pod kontrolu, imperijalni Rim mir oduzima i mnogim drugima, pa tako i Ilirima. No na istočnoj strani Jadranskog mora naišli su na snažan otpor.

Na vrhuncu političke i vojne moći, Rimljanima je trebalo 250 godina da steknu potpuni nadzor nad zemljom Ilira. Najveće udare primali su Delmati ali i Liburni i Histri, Iliri uz obalu Jadranskog mora, a po herojstvu i snažnom otporu bili su znani i Japodi.

Legendarni Metul

Glavni grad i središte Japoda, tako je Metul opisao grčki povjesničar Apijan bilježeći događaje vezane uz odlučujući vojni pohod rimskog vojskovođe Oktavijana 35. god. pr. n. e. na Iliriju kako bi pokušao konačno stabilizirati rimsku kontrolu nad njom. Moćna gradina Japoda osigurana snažnim bedemima kroz dugi je vremenski period herojski odolijevala napadima, a u tom finalnom okršaju Metul je po Apijanu branilo „oko tri tisuće“ dobro naoružanih branitelja. U borbama je bio ranjen i sam Oktavijan, no rimska taktika opkoljavanja i iscrpljivanja ljudi unutar Metula te izgradnja „nasipa i mostova za prelazak bedema“, doveli su s vremenom do pregovora no i prekida istih nakon rimskog uvjeta o predaji oružja. Slijedio je odgovor Metuljana koji je postao legendaran. Branitelji su u svoju vijećnicu sklonili sve žene i djecu i krenuli u otvoreni sraz s Rimljanima. Uslijedio je dramatičan i krvav obračun koji ostaje upamćen i po nevjerojatnom činu Metuljanki koje su rađe odabrale smrt nego predaju Rimljanima nakon pada Metula. Balen-Letunić i Perkić citiraju Apijana koji opisuje da su “u toj bitci od vatre propali svi za boj sposobni muškarci i većina nejakih Metuljana. S njima je spaljen i grad, i ne bijaše nikakva traga od njega, nekoć najvećeg u ovim krajevima“ (Balen-Letunić i Perkić, 2017., str. 70).

Više od četiri stotine godina trajala je potraga za materijalnim ostacima legendarnog Metula. Godine „2002. potvrđena je ispravnost ubikacije istraživača Veith iz 1914.“, kada su i započela intenzivnija arheološka istraživanja. Ostaci legendarnog Metula nalaze se na „dvojnoj pretpovijesnoj gradini Velika i Mala Vinčica kraj Josipdola“ u Lici (Balen-Letunić i Perkić, 2017., str. 73).

Antika

Sraz dva potpuno različita svijeta, duhovnosti i poimanja samoga života, završio je u 1. st. n. e. predajom ilirskog vođe Batona Dezitijatskog koji je predvodio Veliki ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e. – znan i kao Batonski rat. Dezitijati su također dio pretpovijesne populacije Ilira, a naseljavali su područje gornjeg toka rijeke Bosne sve do bjelašničkog masiva na jugu (Mesihović, 2018., str. 88). U periodu nakon ustanka, Ilirik se dijeli na panonski i dalmatinski dio. Područje današnjeg Bihaća, zajedno s ostalim dijelovima japodskog ozemlja pripalo je dalmatinskom dijelu (Olujić, 2007., str. 71-103) koje je svoje sjedište imalo u najvećoj luci Ilira i jednoj od najvećih luka onoga doba – ilirskoj Saloni.

Damnatio memoriae, Memoria damnata ili  Memoria accussare

U literaturi najčešće korišten termin “damnatio memoriae”, osuda ili zabrana sjećanja, novijeg je datuma, no“skup drevnih praksi” brisanja iz sjećanja pojedinaca i cijelih zajednica, bile su snažno prisutne u rimsko doba (Omissi, 2016.). Na područjima kao što su i naša, koja nose breme silovitih društveno-političkih prevrata, zabrane sjećanja i zatiranje tragova postojanja prisutne su od antike prateći društveno-političke promjene i smjene vlasti ili vladara, a kulturna baština istočne obale Jadrana, osobito Dalmacije, bila je posebno na udaru ovih antičkih praksi (Fisković, 2007.).

Iako Raunig tvrdi da su Japodi “u znatnoj mjeri romanizirani”, to se najvećim dijelom odnosi na gornji sloj japodskog društva koji je u većoj mjeri prihvatio određene duhovne aspekte rimske kulture od “latiničnog jezika i pisma do vjerovanja i dr.”, no svoju kulturu Japodi nisu nikada zaboravili. Štoviše, svi materijalni dokazi potvrđuju da su je držali živom i razvijali kroz jako drugi vremenski period, a Raunig ističe da čak „niti tijekom dugotrajne rimske okupacije nije došlo do izrazitijih promjena u kulturi Japoda“ (Raunig, 2004., str. 11). Tradiciju, materijalnu i oralnu baštinu, oduvijek čuvaju ruralna područja, a zahvaljujući zamahu u razvoju novih znanstvenih disciplina danas imamo puno jasniju sliku i o datiranju kao i o navodnoj „predaji“ elemenata japodske kulture „novim doseljenicima“ u srednjem vijeku, kada po Raunig „u potpunosti nestaje japodski identitet“ (Raunig, 2004., str. 11).

Srednji vijek (5. do 15.st.)

Teorija o velikoj seobi naroda u periodu od 7. do 9. st. n. e., pa i onoj o migraciji ranosrednjovjekovnih Slavena, predstavljena je tek u 19. stoljeću i nikada nije bila potkrepljena dokazima. Postojala je samo kao hipotetički konstrukt koji u modernoj historiografiji nije aktualan već 30-tak godina. To za N1 potvrđuje i hrvatski povjesničar, vrsni medievalist, dr. sc. Neven Budak koji ističe da velikih seoba naroda nije bilo, izvjesnije je, kaže Budak, da su se prenosili samo identiteti koje su pojedini narodi na našim prostorima preuzimali (N1, 2019., 28:53). O migracijama kao i o genetičkoj geneologiji za N1 govori i prof. dr. sc. Damir Marjanović, cijenjeni genetičar, istraživač i profesor iz Sarajeva te gospodin Jovica Krtinić, jedan od osnivača DNK projekta u Srbiji. Svi govornici se slažu da treba znati razlikovati koncepte populacije, naroda i nacije te da su sva tri društva iz kojih dolaze govornici, vrlo slična ali i heterogena. Nažalost, kako ukazuje Budak, ljudska uvjerenja se jako teško mijenjaju, a znanstveni rezultati teško prodiru u udžbenike i školske kurikulume, a time i do šire javnosti (N1, 2019., 28:26).

Kontinuitet postojanja

Danas imamo priliku stvoriti puno cjelovitiju sliku o drevnoj prošlosti naših prostora zahvaljujući interdisciplinarnom pristupu koji uključuje integraciju znanja iz raznih područja kao što su kulturologija, forenzička antropologija, lingvistika, mineralogija i osteologija te iz područja genetičke geneologije.

Propulzivna znanstvena disciplina genetička geneologija bavi se proučavanjem haplogrupa, posebno onih Y-DNA koja se prenosi preko muških potomaka. Brzina promjena i nove znanstvene spoznaje o haplogrupama redovito se ažuriraju na Eupedia stranicama, a one danas potvrđuju da su genetički iste populacije prisutne na našim prostorima od prapovijesti - to je autohtona haplogrupa I koja se smatra za najstariju glavnu haplogrupu u Europi, i izgledno jedinu koja je u Europi i nastala (Eupedia, b.d.).

Haplogrupa I porijeklom je „iz predglacijalnog utočišta na zapadnom Balkanu iz razdoblja od prije 25.000 godina“. Novija istraživanja međunarodnog time na čelu s Institutom za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju iz Sarajeva potvrđuju da „većina današnjih muškaraca u Bosni i Hercegovini, njih više od 50%, pripada haplogrupi I, takozvanim „starim Europljanima“ (Primorac, Marjanović, Rudan, Villems i Underhill, 2020., str. 9), no kao i gotovo sve druge europske populacije i populacija Bosne i Hercegovine predstavlja lijepu “genetsku mješavinu“. Rezultati dobiveni ovim istraživanjima “ukazuju da su područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine vjerojatno bila dio balkanskoga glacijalnog utočišta” s kojeg je sa stabiliziranjem klimatskih uvjeta započelo postglacijalno širenje stanovništva ili rekolonizacija (Primorac i drugi, 2020., str. 9).

Tijekom postglacijalne rekolonizacije s područja Balkana jedan je ogranak grupe I migrirao na sjever Europe prema Skandinaviji te se danas razlikuju I1 (Skandinavija) od I2 (Balkan) haplogrupe. Cornelis George Boeree, američki psiholog na Sveučilištu Shippensburg, kreator jezika Lingua Franca Nova, analizirao je znanstvene podatke o distribuciji Y-DNA haplotipova i njihovoj povezanosti s indo-europskim jezicima. On između ostalog navodi da su „Iliri postali jedan od tri izvorna balkanska I naroda te ističe da I2 (Balkan) populacija predstavlja Proto-Indoeuropljane“ (Boeree, 2013.).

Silovitost društveno-političkih promjena

Ovaj dugi srednjovjekovni vremenski period od tisuću godina karakteriziraju silovite, često brutalne, društveno-političke promjene. U ranoj fazi obilježila ga je i postepena asimilacija brojnih etnosa i plemena u razna europska kraljevstva, kao i nastanak imena gotovo svih europskih nacija.

Isti proces asimilacije, formiranja kraljevstva i nastanak imena dešava se i na našem području. U ovom povijesnom periodu bihaćki kraj je sastavni dio teritorija kojim od kraja 8. stoljeća vladaju hrvatski knezovi i kraljevi (Macan, 1992., str. 15-17). Za samo ime Hrvat znanstvenici danas zaključuju da ima primarno teritorijalno značenje, a kontinuitet imena prati se od “razdoblja prije hrvatske etnogeneze“ (Matasović, 2019.). Tijekom ranog srednjovjekovnog perioda izraz „hrvat“ bilježio se i na prostorima Istočne, Južne i Srednje Europe, a povezuje ga sa specifičnim praslavenskim izrazom za naziv „utvrđenog mjesta“ (Božić, 2020.). No toponim „hrvat“ jedino je na širem području Dalmacije prerastao u regionim iz kojeg je prvo izvedeno množinsko ime plemena, zatim ime etnosa te potom nacionalno ime Hrvati (Božić, 2020.).

Pod vladavinom hrvatskog kralja Tomislava iz dinastije Trpimirovića nastaje i jako srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo, Regnum Croatorum (Šišić, 1990., str. 651), u kojem se kao jedan od istaknutijih središta isticao i bihaćki kraj.

Godine 1102. Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Mađarskom i formira se Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, a 1260. godine ovaj stari grad u svoju kraljevsku povelju upisuje i hrvatsko - ugarski kralj Bela IV.

Bela IV, baš kao i brojni hrvatski velikaši, često svraća u Bihać, a nakon što je 1262. u bijegu pred Mongolima u njemu nakratko pronašao utočište, Bela Bihać proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Zanimljivo je, kako navodi autor Ujević, da se tijekom 13. st. Bihać spominje u nemalom broju pisanih dokumenata i pod nemalim brojem inačica svoga imena kao “Bihig, Byheg, Bichich, Bihag, Vyhyc ili kao inačica Wichitsch u njemačkim kronikama iz 17. st.” (Ujević, 1941-1945, str. 523).

Njegov slobodni status podrazumijevao je pravo na slobodnu trgovinu i zanatstvo, bez nametanja samovolje plemića, što je i doprinijelo da se Bihać formira i razvija kao urbani trgovački i zanatski centar koji je tada bio dobro utvrđen dvostrukim bedemima s puškarnicama i okruglim tornjevima za izviđanje.

U tom periodu postaje dodatno privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona usprkos teških okolnosti tako karakterističnih za srednji vijek kojeg većina starih europskih naroda pamti kao doba čestih sukoba i dinastičkih borbi za brojna europska prijestolja pa tako i hrvatsko i ugarsko.

Bihać status slobodnog kraljevskog grada ima sve do 1412. godine kada ga hrvatsko - ugarski kralj Sigmund poklanja hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopan kao zahvalu za podmirenje dugova. Bihać u vlasništvu Frankopana ostaje skoro stotinu godina, a iz ovog perioda datira i grb srednjovjekovnog Bihaća na kojem su vidljive tri kule, od kojih je najviša srednja sa zastavom (Ujević, 1941.-1945., str. 523). Taj isti motiv ima i današnji grb Grada Bihaća.

Kapetanova kula u Bihaću je danas obnovljena i čuva dio spomenute zbirke Muzeja Unsko-sanskog kantona.

Tijekom ovog perioda u Bihaću više puta zasjeda i Hrvatski staleški sabor, što je samo bila potvrda njegovog važnog položaja i uloge u kraljevini.

Ovo je vrijeme sve većih problema s osvajačkim naletima Osmanlija i početak jednog od najtraumatičnijih perioda u povijesti brojnih starosjedilačkih naroda srednje i južne Europe, strašno dugog perioda višestoljetnih krvavih borbi s hladnim oružjem koje su zauvijek promijenile sudbinu brojnih naroda, kraljevstava, država.

Tako tada i hrvatski i mađarski plemići, pod dojmom teškog vojnog poraza na Mohačkom polju 1526. godine i smrti mladog mađarsko-hrvatskog kralja Ludovika II., zajedno traže načine za što učinkovitiju obranu od rastuće prijetnje - nove osmanske invazije (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, 2021.). No pod težinom povijesnih okolnosti ubrzo se raspada višestoljetni savez Hrvata i Mađara, rijetko viđena osamstoljetna tijesna veza. Već krajem 1526. sastaje se Hrvatski sabor i većinom glasova donosi odluku o povezivanju s Austrijom i izboru Ferdinanda I. iz dinastije Habsburga za kralja, koji je okrunjen već 1. 1. 1527. u Cetinu. Instaliranjem Habsburgovaca na hrvatsko i na ugarsko prijestolje, obje kraljevine se uskoro nađu u sklopu Habsburške monarhije kao pridružene kraljevine s jakim staležima i vlastitim saborima (Macan, 1992., str. 122-126). 

Paralelno s izborom Ferdinanda Habsburškog i Bihać mijenja vlasnike. Iako ga Ferdinand 1527. daruje Nikoli Jurišiću, Bihać vodi sudac i dvanaest vijećnika koje nije birao vlasnik već građani, no povijesne su okolnosti tada jako teške jer je i Bihać cijelo ovo vrijeme pod sve jačim napadima Osmanlija (Ujević, 1941.-1945., str. 523).


Osmansko Carstvo

Ti napadi kontinuirano traju kroz dugi vremenski period kroz koji se Bihać junački odupirao nemilosrdnim napadima. Pomoći nije bilo, a oskudica i iscrpljenost borbama ogromne. Ove višestoljetne borbe dramatično su se odrazile na život znatnog dijela europskog kontinenta utječući na zastoj razvoja gospodarskih aktivnosti, ekonomski prosperitet, cvjetanje obrazovnih, znanstvenih, kulturnih i inih aktivnosti - sve je ostalo zanemareno pod teškim bremenom višestoljetnih ratova, stradavanja i siromaštva.

Usprkos iscrpljenosti, Bihać dugo odolijeva, a Osmanlije ga pokoravaju tek 1592. godine, čak 130 godina nakon pada srednjovjekovne bosanske države i 100 godina nakon Krbavske bitke. Obrana Bihaća pod vodstvom zapovjednika Josipa Lamberga slomljena je pod naletima osmanskog vojskovođe Hasana-paše Predojevića (Lopašić, 1943., str. 19-29).

Počevši od najranijih osvajanja 1350-ih i tijekom sljedeća tri stoljeća, Osmanlije su primjenjivale i prisilne transfere stanovništva (na turskom sϋrgϋn), preseljavajući tisuće i tisuće ljudi, što pojedinaca što zajednica, između europskog i azijskog dijela carstva (Şeker, 2013.). Braudeu navodi bar tri razloga za uvođenje sürgüna, jedne od dvije najvažnije institucije Osmanskog carstva, a to su “kaznene deportacije, etnički inženjering i socioekonomski razvoj”. Druga važna institucija je bila devširme / devşirme (u ovim krajevima poznata kao “danak u krvi”) sustav oporezivanja / prisilnog novačenja malih kršćanskih dječaka. Gore spomenuti vojskovođa Predojević je bio jedan od tih dječaka i jedan od rijetkih koji se uspio uzdići do visokog ranga u vojsci. Obje institucije budile su istovremeno i velike sumnje jer su obje, a posebno devširme, po mišljenju mnogih kršile i sam islamski zakon (Braude, 2014., str. 16).

Kao strateški važno mjesto sada i u Osmanskom carstvu, Bihać i nadalje ima posebnu pozornost te ubrzo vraća poziciju važnog trgovačkog središta u tada formiranom Bihaćkom sanđaku (administrativno-upravnoj oblasti).

Granica između carstava

U neposrednoj blizini Bihaća, na plješivičkom platou, bila je granična crta između Habsburškog i nešto kasnije osnovanog Austro-Ugarskog carstva (1867.) te Osmanskog carstva s važnom kontrolnom stanicom Raštel smještenom u planinskom selu Zavalje. 

Kompleks Raštel je bio važan sanitarni kordon i sjedište medicinske kontrole za ljude i robu.

Početak gradnje Raštela datira iz 1795. godine i kroz vrijeme je mijenjao i oblik i veličinu. Kompleks je bio sastavljen od više objekata, okruženih s 2,5 metra visokim zidom s puškarnicama, a bio je poznat kao mjesto vojne uprave, sjedište mnogih javnih službi, župe i općine i usprkos napetosti između dva carstva i mjesto dinamične trgovine. Često je rušen, što je bila sudbina svih povijesnih građevina na ovom području, a do temelja zapaljen 1942. godine (Dujmović, 1999.). Malo više o Raštelu možete saznati pod - Planina Lička Plješivica!

Pravni sustav

Osmanska vlast se zadržala na ovom području od pada Bihaća 1592. do 1878. godine. U tom periodu se značajno mijenja i demografska struktura stanovništva, hrvatski starosjedioci su ili stradali u vojnim sukobima, neki su odvedeni u roblje ili izbjegli, neki su prihvatili islam, a neki uzmogli plaćati porez. Naime kako je osmanski pravni sustav bio naglašeno vjerske prirode i kao takav se pretežno temeljio na Kuranu, omogućavao je slobodu vjere i zaštitu manjinama i izbjeglicama, no ta se sloboda mogla prakticirati samo ukoliko je nemuslimansko stanovništvo plaćalo porez poznat kao jizya. Plaćanje tog poreza garantiralo je slobodu vjere kao i zaštitu života i zaštitu imovine (Britannica, 2020.). 

Nametanje posebnih poreza nemuslimanima započinje još u periodu ranih muslimanskih vladara: recimo “porez na zemljišne posjede kharaj te spomenuta jizya ili glavarina”. Uvjeti oporezivanja su se mijenjali, kao i nazivi poreza jer je cijeli sustav prema nemuslimanima bio prilagođen i “vremenu i mjestu” te više u obliku aranžmana, a ne toliko nametnutog sustava (Braude, 2014., str. 4).

Gospodarski život

Nova osmanska kultura i civilizacija se širi, Bihać se mijenja i poprima nove obrise, a formiraju se i nove zone: čaršija (komercijalna, gospodarska zona) i mahale (stambene zone).

Osmanski gospodarski život uglavnom se temeljio na liberalnim načelima povezanim sa slobodom tržišta te privatnim vlasništvom nad kapitalnom imovinom, ali ga je također karakterizirao i osjećaj za socijalnu pravdu koji se u pravilu mjeri pravednom raspodjelom primarnih dobara te osiguravanjem temeljnih sloboda i mogućnosti. No Osmansko Carstvo istovremeno karakteriziraju i brojne monopolističke prakse, a jedna praksa koja se najduže održala bila je monopol nad informacijama i znanjem (McGowan, 1981.), što je ujedno značilo i kontrolu nad ljudima, njihovim životima i budućnošću.

Ono što danas možemo bar pokušati je to da izliječimo sami sebe od prečesto, preteške prošlosti, izvuči iz nje samo najbolja iskustva i znanja te pokušati stvarati što bolju i pravedniju sadašnjost i budućnost. Stoga vam ovom prilikom skrećemo pozornost na jednu od najpoznatijih arhitektonskih znamenitosti u Bihaću, onoj s posebnom sinergijom Zapada i Istoka - na Džamiju Fethiju.

Doticaj Zapada i Istoka simbolički se najbolje ocrtava u današnjoj Džamiji Fethiji, čije ime na turskom znači osvojena. Ova je građevina naime izvorno izgrađena 1266. godine kao katolička crkva sv. Antuna, a osvajanjem Bihaća od strane Osmanlija pretvorena je u džamiju. Konture i građa originalne crkve su i dalje tu, a kako je bila izgrađena u gotičkom stilu i danas nad ulazom u džamiju možete vidjeti originalnu gotičku rozetu, a tik pored nje dograđeni minaret! U unutrašnjosti nekadašnje crkve sv. Antuna nalazilo se i devet ploča s grbovima hrvatskog plemstva koje su danas pohranjene u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine (Župa sv. Ante Padovanskog, b.d.). Jedinstveno stapanje zapadnih i orijentalnih elemenata i sjajna lokacija za fotografiranje! 

Osmanska kultura je, kao i sve ostale koje su bile prisutne na ovom području, ostavila svoj veliki trag u životima ljudi i grada davši svoj značajan doprinos u kreiranju jedinstvenog krajiškog mentaliteta i društvene raznolikosti u kojima se krije i snaga ovog povijesnog grada!

Austro - Ugarska Monarhija

Novi prevrat nastaje 1867. sklapanjem nagodbe između Habsburgovaca i Ugarske kada nastaje nova državna zajednica imenom Austro-Ugarska koja doduše neće trajati dugo, no na velikom “pregovaračkom stolu” kroje se nove političke i geopolitičke karte pa se tako i na ovom području pojavljuju neki novi interesi oko kojih “trguju” predstavnici Austro-Ugarske te Otomanskog i Ruskog carstva. Nakon sporazuma s Rusijom godinu ranije, Austro-Ugarska 1878. odlukom Berlinskog kongresa aneksira (lat. annexio: spajanje, pripajanje) tada novoosnovani austrougarski kondominijum, Bosnu i Hercegovinu, kojem je pripao i Bihać (Macan, 1992. str., 317-323).

Monarhija je kratko trajala, raspada se 1918. no u periodu njezine uprave započela je faza nove promjena vizure grada. Čaršija i mahale se mijenjaju i formiraju se gradske zone. Stare gradske zidine, nekad slobodnog srednjovjekovnog kraljevskog grada se dijelom ruše i grad se počinje širiti, a u njemu se grade nove javne ustanove, postavlja javna infrastruktura, razvijaju novi oblici obrtništva. No odvija se i strašan Prvi Svjetski rat. 

Prvi i Drugi svjetski rat

Bremenita povijest donosi i nameće nova politička uređenja i udruženja za Bihać ali i ratne sukobe, dva velika svjetska rata. U Prvom svjetskom ratu se bori u sklopu snaga Monarhije, a u osvit Drugog svjetskog rata ulazi u nova politička uređenja.

U kaotičnim uvjetima, koji nikako da se stišaju na ovim prostorima, osniva se suverena Država Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj se pridružuje i Bosna i Hercegovina (Macan, 1992. str., 388-390). Država SHS prenaglo se pretvorila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ne osiguravši važne početne sporazume o međusobnim odnosima i političkom položaju svake države prije potpisivanja Ugovora o ujedinjenju. Od 1929. Bihać je u sastavu Vrbaske banovine u sada Kraljevini Jugoslaviji koja je bila prekrojena u devet banovina na uštrb nacionalnih granica, a od 1941. u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (Klasić, Bukovčan, 2021.). No fašističko uređenje NDH je neprihvatljivo mnogima, te istovremeno jača i antifašistički otpor pod vodstvom J. B. Tita (revolucionar, jugoslavenski državnik, rođen 1892. u hrvatskoj seljačkoj obitelji u Kumrovcu, Hrvatsko Zagorje) kojem se priključio i veliki broj građana Bihaća dajući svoj značajan doprinos borbi protiv fašizma.

Prva antifašistička postrojba u Europi osnovana je u Hrvatskoj 22. 6. 1941. u šumi Brezovica kraj Siska odmah nakon njemačkog napada na SSSR, a u Bihaću se već 1942. odvilo važno Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Bihać se naime 1942. godine nalazio na slobodnom teritoriju te se u njemu 26. i 27. 11. 1942. godine održalo važno Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), političko-predstavničko tijelo partizanskog pokreta koje je bilo osnovica za federalno uređenje poratne Jugoslavije (Kraljevine). Ovim je događajem Bihać došao na listu gradova koji su odigrali jednu od ključnih uloga u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Više o ovom važnom događaju i jednako važnoj ulozi Bihaća možete saznati u Muzeju AVNOJ-a u Bihaću.

FNRJ - SFRJ

Od 1945. (službeni naziv od 1946.) Bihać se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, koja se od 1963. naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Bihać se nalazi u sklopu sada SR Bosne i Hercegovine koja je bila jedna od šest navodno ravnopravnih republika.

Raspad SFRJ

Početak raspada SFR Jugoslavije 1991. bio je uvjetovan brojnim problemima i nerazriješenim odnosima koji su se gomilali od 1918.; težnja većine republika za postizanjem veće samostalnosti, državne decentralizacije i pravom na samoupravljanje prečesto su bila nadjačana nastojanjima manjine u učvršćivanju državnog socijalizma zasnovanog na strogom centralizmu i apsolutnom državnom nadzoru. Prakticiranje Ustavom danog prava na osamostaljenje i odcjepljenje, koje su prve iskoristile Slovenija i Hrvatska, iskorišteno je kao izgovor za pokretanje okrutne vojne agresije instrumentalizirane vojske SFRJ. Kroz period od 1991. do 1995. odvila se strašna ratna agresija najvećim dijelom usmjerena na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Vojna agresija i herojski otpor Bišćana

Bihać je u toj agresiji bio oko četiri godine pod opsadom, napadan i mučen, a njegovi žitelji proživljavali su pravi humanitarni pakao. Svjetska zajednica nije htjela participirati u oslobađanju Bihaća, no htjeli su prodati razno naoružanje i vojnu opremu zaraćenim stranama, a Hrvatskoj je prepušteno da odluči želi li sama pomoći. U ljeto 1995. opsada Bihaća je probijena. Branitelji Petog Korpusa i Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne i Hercegovine spajaju se s vojskom Republike Hrvatske na rijeci Korani i zajedničkim snagama spašavaju Bihać i njegove građane od daljnjeg teškog stradavanja za koje mnogi analitičari govore da je moglo biti u rangu genocida u Srebrenici.

Nažalost, Bihać je u ovoj vojnoj agresiji izgubio veliki broj svojih stanovnika i pretrpio značajnu materijalnu štetu. U ratu je tako uništena i brojna dokumentacija, između ostalog i bogata dokumentacija o važnim znanstvenim istraživanjima na području koje danas pokriva jedan od naša 2Parka - Nacionalni park Una.

Izranjenost ovog drevnog grada brojnim stradanjima jako je velika. Višegeneracijski prijenos brojnih trauma nastalih nametnutim ratovima i posljedičnim siromaštvom, ostavio je duboke tragove u kolektivnoj svijesti i utječe na život ljudi i grada i dandanas.

Bosna i Hercegovina, Bihać danas i sutra

Bihać je danas univerzitetski grad te privredno, administrativno i kulturno središte Unsko-Sanskog kantona u kompleksnoj Bosni i Hercegovini koju čine dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. 

Ispred ovog starog i nekad razvijenog obrtničkog i privrednog grada složen je i težak put oporavka, dodatno otežan velikim promjenama kojima globalno svjedočimo. Samodostatnost i razvoj svijesti o velikoj važnosti građanske (pro)aktivne uključenosti u procese donošenja odluka koje se tiču njihove sadašnjosti i budućnosti su od neobične važnosti. Ovaj prekrasan stari grad i njegovi građani zaslužuju i nužno trebaju transformativne promjene, puno snažne volje i strpljenja koje svako društvo ovako duboko pogođeno brojnim traumama nužno treba za uspješno ustrajanje u procesu izgradnje pravednog, odgovornog i prosperitetnog društva.

Danas, uz buđenje nove svijesti, ništa nije veći prioritet od trajnog mira i zajedništva jer se jedino u takvim uvjetima daje prilika odgovornom i prosperitetnom razvoju u korist čovjeka i prirode!


Dođi, upoznaj Bihać i umjesto kratkog susreta pruži mu malo više vremena. Otkrij prekrasan drevni grad i divne ljude koji su za tebe pripremili svoje proizvode i usluge. 

Literatura i izvori 

1. Bajrić, A., (2013.). Ilirska vladarica Teuta i Iliri u Polibijevom odlomku o rimskom poslanstvu u Iliriji, VAMZ, 3, 29-56. ˂https://hrcak.srce.hr/file/174072˃
2.Balen-Letunić, D. (2012). Bilješka o japodskom pektoralu iz Burzine glave. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 45 (1), 49-60. ˂https://hrcak.srce.hr/101983˃
3.Balen-Letunić D. i Perkić D. (2017.). Onostrani ili transalpinski gradovi. U L. Bakarić (ur), Japodi: zaboravljeni gorštaci (str. 69. - 81.). Zagreb: Arheološki muzej
4.Beća, A. Š. (2018). „Dr. sc. Branka Raunig - naučnica koja je dala nemjerljiv doprinos istraživanju ilirskih Japoda na tlu današnje BiH“. Bosanskohercegovačke Naučnice / Znanstvenice i Njihov Istraživački Rad
5.Boeree C. G. (2013.).Y-dna haplotypes and the Indo-European languages. CGBoer. ˂https://webspace.ship.edu/cgboer/ydnapie.html˃
6.Božić M. (2020., 10. veljače). Što znači riječ Hrvat, kada se prvi put spominje i što povjesničarima stvara nedoumice?. Solin Live. ˂http://www.solin-live.com/index.php/sto-znaci-rijec-hrvat-kada-se-prvi-put-spominje-i-sto-povjesnicarima-stvara-nedoumice/˃
7.Braude B. (2014). Christians and Jews in the Ottoman Empire: The Abridged Edition. Boulder, USA: Lynne Rienner Publishers. ˂https://www.rienner.com/uploads/53e278dea4631.pdf˃
8.Britannica, T. Editors of Encyclopaedia (2020., 2 svibnja). Jizya summary. Encyclopedia Britannica.˂https://www.britannica.com/summary/jizya˃
9. Dujmović I. (1999.). Povijest zavaljske župe. Udruga umjetnika August Šenoa, Zagreb
10.Eupedia. (b.d.). Distribution maps of Y-chromosomal haplogroups in Europe, the Middle East and North Africa. Dostupno 16. lipnja 2025. ˂https://www.eupedia.com/europe/maps_Y-DNA_haplogroups.shtml#I2a˃
11.Fisković I. (2007.). O primjerima «damnatio memoriae» iz hrvatske baštine. [Izvorni znanstveni rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti]. Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak, str. 481-498. ˂https://hrcak.srce.hr/file/40833˃
12.Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (2021.). Mohačka bitka. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.˂http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41521˃
13.Ibrahimpašić J., Bajramović E. i  Hodžić A. (2017.). Podsjećanje na značaj japodske kulture. U D. Ujević (ur.), Zbornik radova / 4. znanstveno-stručno savjetovanje Kulturno nasljeđe Ujević (str. 271-278). Zagreb: Kulturno-umjetnička udruga Ujević Krivodol
14.Klasić H., Bukovčan M. (2021., 9. rujna). NDH 1-12. [Dokumentarna serija] HTV.˂https://hrti.hrt.hr/˃
15.Lopašić, R. (1943.). Bihać i Bihaćka krajina mjestopisne i poviestne crtice. Matica Hrvatska, Zagreb.˂https://books.google.hr/˃
16. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb
17. Matasović R. (2019., lipanj). Ime Hrvata. U Z. Jakobović (ur), JEZIK, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika. (81 – 97). Zagreb, Hrvatsko filološko društvo. ˂https://hfiloloskod.hr/wp-content/uploads/2013/02/Jezik-god.-66.-br.-3.-2019.pdf˃
18. Mesihović, S. (2018). Baton Dezitijatski, dezitijatska politija i vizija ustanka / Bato the Daesitiate, the Daesitiate Polity and Vision of the Uprising. Journal of the Faculty of Philosophy in Sarajevo (History, History of Art, Archeology) / Radovi (Historija, Historija Umjetnosti, Arheologija), ISSN 2303-6974 on-Line, 5, 87–109. ˂https://doi.org/10.46352/23036974.2018.87˃
19. McGowan B. (1981.). Economic Life in Ottoman Europe. Cambridge University Press.
20.N1. (2019., 29. ožujka). Crvena linija: Ko je najstariji narod na Balkanu [Videosnimka]. YouTube. ˂https://www.youtube.com/watch?v=6_NVkC8KL_s˃
21.Olujić, B. (2007.). Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb
22.Omissi, A. (2016). DAMNATIO MEMORIAE OR CREATIO MEMORIAE? MEMORY SANCTIONS AS CREATIVE PROCESSES IN THE FOURTH CENTURY AD. The Cambridge Classical Journal, 62, 170–199. doi:10.1017/S1750270516000038
23. Primorac D., Marjanović D., Rudan P., Villems R. i Underhill P. A. (2020.). Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata. Dragan Primorac. ˂https://www.draganprimorac.com/wp-content/uploads/2020/03/Y-kromosom_web.pdf˃
24.Raunig B. ( 2003.). Neki podaci o sojeničkim naseljima u Bihaćkom polju. Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia, 269. - 276. ˂https://core.ac.uk/reader/14397140˃
25.Raunig B. (2004.). Umjetnost i Religija Prahistorijskih Japoda. Djela LXXXII, knj. 8. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
26. Şeker N. (2013.) Forced Population Movements in the Ottoman Empire and the Early Turkish Republic: An Attempt at Reassessment through Demographic Engineering. European Journal of Turkish Studies. [Online]. ˂http://journals.openedition.org/ejts/4396; DOI: https://doi.org/10.4000/ejts.4396˃
27. Šišić, F. (1990.). Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 651.
28. Ujević, M. (1941.-1945.). Hrvatska enciklopedija 2. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 523.˂https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5325˃
29. Župa sv. Ante Padovanskog (b.d.). Džamija Fethija (Osvojena). Dostupno  8. travnja 2022. putem: ˂https://zupabihac.com/˃