Korenica

Upoznajte drevno naselje koje se smjestilo u podnožju predivne i moćne planine Ličke Plješivice!

Slobodni od AI LLM-a! Svi pisani radovi na greenwaytour2parks.com su djelo ljudskog bića. Ako pronađete koju slovnu pogrešku, znajte da ju je napravilo i da će je ispraviti autentično ljudsko biće.

Korenica kroz vrijeme

Korenica pamti burna i bremenita vremena i to je glavni razlog zašto danas ne može pokazati očuvanu i impresivnu prapovijesnu i srednjovjekovnu baštinu. Stoga je tu priča koja će vam malo približiti njezinu povijest, kao i onu drevne Like kojoj pripada, a onda dođite i uživajte u jednom od najljepših panoramskih pogleda u Hrvatskoj!

Na početku ove male šetnje kroz povijest korisno se podsjetiti da su tumačenja povijesnih događanja, posebno drevnih, najčešće samo različite interpretacije istih, a temelje se na nekom od tri povijesna izvora: materijalnim, pisanim i usmenim izvorima ili oralnoj predaji i mitologiji. Tko će interpretirati i kako, ovisi o vlasnicima baštine koji bi o istoj morali odgovorno brinuti.

Sudbina Korenice, recimo, često vrlo traumatična, utjecala je na to da su brojni pokretni i nepokretni nalazi iz prapovijesnog i srednjovjekovnog perioda uništeni, najvećim dijelom ratnim razaranjima, ali i iz nebrige. No njezina priča je tijesno vezana uz povijest Like i šire regije, a ona svakako postaje sve zanimljivija zahvaljujući novim spoznajama. Pa krenimo u "šetnju"!

Prapovijest

Uz pomoć niza novih znanstvenih disciplina danas stvaramo puno precizniju i cjelovitiju sliku o prapovijesti naših područja, a ta prapovijest je bila sve, samo ne primitivna. 

Iliri – Ilirik  

Naziv je rimski, no daleko prije nego što je Rim postao republika i počeo s planovima osvajanja plemena i etno grupa na Italskom poluotoku, danas znanom kao Apeninski poluotok, s istočne strane Jadranskog mora nalazila se, već tada, visoko uređena, organizirana i napredna kultura i civilizacija Ilira o kojoj danas saznajemo sve više.

Prapovijesna civilizacija Ilira imala je uređena društva, naselja s ulicama, trgovinu i trgovačke putove, imala je svoje pismo, umjetnost, visoko razvijeni obrt, jedinstvenu mitologiju i vjeru, svoja svetišta i znanja zvjezdoznanstva. Bili su vješti u poljoprivredi i stočarstvu te naširoko poznati kao moćna pomorska sila vrsna i u trgovini i u brodogradnji (slavne ilirske galije), graditeljstvu i vojnim vještinama.

Japodi

Ovo šire područje, uglavnom omeđeno rijekama Kupom, Unom, planinom Velebit i Vinodolom u zaleđu Crikvenice na obali Jadranskog mora te Belom Krajinom u Sloveniji, naseljavali su Japodi. Po brojanosti i moći, etnos Japoda bio je jednak svojim susjedima Delmatima, Liburnima i Histrima, a sva su četiri bila dio biološki iste prapovijesne populacije Ilira.

Arheološka ostavština Japoda vrlo je bogata, bar je to bila, a dosadašnja istraživanja ukazuju na visoko razvijene tradicije poljoprivrede, rudarstva i metalurgije. Glavni naglasak dosadašnjih arheoloških istraživanja u Lici bio je na istraživanju nekropola te pogrebnih običaja i rituala, kao i na istraživanju ostataka japodskih naselja - gradina. Nažalost, puno prapovijesnih materijalnih ostataka je uništeno, no na osnovu očuvanih i verificiranih metalnih ostataka iz nekropola govorimo o kulturi Japoda koja se u Lici razvijala od "kasnog brončanog doba, do kraja stare ere“ (Raunig, 2004., str. 20.). Interesantna je činjenica da u japodskim nekropolama arheolozi nisu pronašli oružje, što je bio čest slučaj kod Delmata, već brojne brončane i jantarne predmete, ukrase za glavu, kopče, privjeske, okove za pojas i slično, što upućuje na visoku razinu njihovog umjetničkog obrta (Olujić, 2007., str. 198-194).

U japodskim grobovima pronađena su i zanimljiva pokrivala za glavu - kape s resama - koje su preteča današnjim tradicionalnim ličkim kapama.

Pored elemenata narodne nošnje Ličani i Hrvati općenito, do danas njeguju i prapovijesno glazbeno naslijeđe, najstariju tehniku pjevanja, ojkanje te reru i gangu na južnijim područjima, a tu je i ista prapovijesna tehnika izrade suhozida kao i važna narodna predaja koja je nažalost, kao i ostalo prapovijesno nasljeđe, jako ugrožena.

Ilirski monumentalni stil megalitskog poligonalnog zidarstva  

Neprepoznati i nezaštićeni, brojni prapovijesni arheološki artefakti Ilira su uništeni. Neprenosivi i najčešće uklesani u kamen, uništeni su iz neznanja što je bio čest slučaj upravo u Lici koja je obilovala vrijednom kulturnom ostavštinom, no srećom nešto je i ostalo na širem području. Fascinantne megalitske građevine otkrivaju se i danas, a njihovi slojevi ukazuju na upotrebu tehnološki vrlo zahtjevnih metoda građenja daleko prije antike. To je svojim radom potvrdio i geolog, dr. sc. Goran Glamuzina koji je istraživao ostatke „monumentalne ilirske građevine iz brončanog doba na području mjesta Drinovci u Hercegovini za koje je utvrdio da su ostaci kiklopskih zidova građenih u arhitekturalnom stilu tipičnom za Ilire“. To je znani „Ilirski monumentalni stil megalitskog poligonalnog zidarstva“, ukošenih trapezoidnih blokova s više strana u zidu; metoda građenja za koju dr. Glamuzina ističe da je bila „planska te da je koristila napredne tehnike, znanja i alatke za postizanje precizne niveliranosti vanjskih lica zidova i sljubljenosti velikih kamenih isklesanih gromada“ (Glamuzina, 2017.).

Gradinski tip naselja

Na japodskom području se ističu dva glavna tipa naselja, a to su gradine i sojenice. Posebna sojenička naselja na stupovima podizana su na rijeci Uni u Bihaćkoj dolini, a za Ilire karakterističan gradinski tip naselja predstavlja vrlo zanimljiv i impresivan tip prapovijesne gradnje i arhitekture. Izgrađene na povišenom terenu koje je bilo lakše osigurati i braniti, gradine su imale dvije temeljne cjeline: „gornji grad ili gradinu i podgradinske terasaste padine” (Marijan, 2011., str. 177).

Gornji grad ili gradina je bila na najvišoj koti i opasana impresivnim megalitskim obrambenim zidinama, primjerice ostaci megalitskih zidina na aglomeraciji u Ošanićima kod Stoca imaju „visinu od čak 6,00 m” (Marijan, 2011., str. 180). Gornji grad je imao prvenstveno javno značenje jer je sadržavao objekte “obrambenog, upravno-administrativnog i sakralnog ili religijskog” karaktera (Marijan, 2011., str. 177).

Podgradinske terasaste padine bile su druga cjelina i činile “sustav naseobinskih terasa za izgradnju stambenih, obrtničko-gospodarskih i drugih javnih objekata kao i prometnica i sl.” (Marijan, 2011., str. 181). Koliko su naselja i zajednice bile razvijene pokazuje i primjer “depoa s predmetima zlatarskoga obrta” koji je pronađen na podgradinskim terasama u Ošanićima“ (Marijan, 2011., str. 184).

Te dvije cjeline bile su međusobno povezane “vertikalnim i horizontalnim prometnicama” i tvorile jedinstvenu cjelinu s izgledno “vrlo homogenom društvenom zajednicom” (Marijan, 2011., str. 182). Kako ističe Marijan kontinuitet ovog “modela organizacije života na gradinskim naseljima” prati se od “perioda eneolitika i ranog brončanog doba pa sve do dolaska Rimljana” i to na velikom broju nalazišta na našim prostorima (Marijan, 2011., str. 182).

Nažalost brojne su ilirske gardine bile izložene uništavanju, a to, kako kaže Marijan, može “dovesti do potpuno krivih zaključaka” jer na primjeru samo aglomeracije u Ošanićima, sve upućuje na “nevjerojatno visoke standarde kulturnog razvitka" koji se očituju i kroz način izgradnje i način života u gradinskom naselju i to “u prostornom, organizacijskom i kulturnom odnosno civilizacijskom smislu” (Marijan, 2011., str. 184).

Većinom isti topografski položaji u Lici na kojima su Japodi podizali svoje utvrđene gradine i naselja biti će korišteni i od strane "rimskih straža koje su čuvale ključna mjesta rimskih cesta” i od strane hrvatskih plemićkih zajednica u srednjem vijeku (Kruhek i Horvat, 2009., str. 248). Neki od tih položaja s utvrdama su: “Barlete, Novi, Divoselo, Vrebac, Bilaj, Medak, Raduč, Kukljić, Ploča, Lovinac, Pavlovac, Mogorić, Ostrovica, Grebenar, Počitelj, Ribnik i ostali” (Kruhek i Horvat, 2009., str. 245).

Iz ovog drevnog perioda ostalo je uistinu impresivno nasljeđe stoga ovdje vrijedi navesti bar nekoliko vrlo važnih prapovijesnih nalazišta u Hrvatskoj.

Bogato nalazište Vučedol kod Vukovara, RH, svjedoči o visoko razvijenoj vučedolskoj kulturi u kasnom 4. i 3. tisućljeću pr. n. e. To je vrijeme „sumerskog perioda u Mezopotamiji, Starog kraljevstva u Egiptu i rane Troje“ (Muzej vučedolske kulture, b.d.). Snažna i razvijena vučedolska kultura koristila je napredna znanja astronomije i kreatorica je najstarijeg indoeuropskog kalendara imena Orion, nastalog prije 4.600. g., „keramičkoj posudi s ucrtanim zviježđem sjeverne polutke za sva četiri godišnja doba (Grad Vinkovci, b.d.). Populacija Vučedola imala je razvijena naselja, koristili su tehnologije eksploatacije i obrade metala te imali prvu serijsku proizvodnju metalnih predmeta, a koristili su i tehnologiju prapovijesnih kola s četiri kotača na svojim trgovačkim putovima (Muzej vučedolske kulture, b.d.) – i to sve u prapovijesnom periodu eneolitika.

Varvaria, prapovijesno naselje kod Bribira, RH, s megalitskim građevinama i arheološkim pronalascima iz brončanog doba, ukazuje na „visoki tehnološki i umjetnički stupanj razvoja“. Imali su razvijenu trgovinu „s Grcima, Feničanima i narodima Apeninskog poluotoka“ te pomorsku nadmoć na kojoj je počivala njihova gospodarska i politička moć u periodu od c. 6.000. do 129. g. pr. n e. (Varvaria-Breberium-Bribir, b.d.).

Turanj – Ričul, prapovijesni podmorski lokalitet iz srednjeg brončanog doba (prije 3.500 g.) u podmorju Pašmanskog kanala, RH, sadrži monumentalne „konstrukcije naselja i luke te na tisuće vrijednih artefakata koji potvrđuju vrlo razvijenu društvenu zajednicu ondašnje populacije“ (Zadarski.hr.,2015.). 

Arheološki lokalitet Gradac, nedaleko od Bapske pokraj Iloka u Republici Hrvatskoj, iz razdoblje od prije gotovo 6.500 g., ima ostatke „velike prapovijesne zidane i žbukane peći s vatrištem ukopane u podnicu kuće; taj prapovijesni sustav centralnog grijanja predstavlja jedinstveni slučaj u dostupnoj stručnoj literaturi“ (Hemen, 2013.). Hemen tako navodi riječi istraživača i arheologa dr. sc. Marcela Burića koji ističe da je „prije 6.500 godina, područje ne samo Bapske već i drugih krajeva u Hrvatskoj, bilo je jedno od najnaprednijih u Europi“ (Hemen, 2013.). A svakim danom otkriva se nešto novo, impresivno i prapovijesno.

Dva i pol stoljeća silovitog otpora Ilira osvajačkim naporima Rimljanima 

Rimu, prvoj totalitarnoj državi na svijetu, trebalo je jako dugo vremena da preuzme potpuni nadzor nad zemljom Ilira. Strateški važna, istočna strana Jadranskog mora osiguravala je bolju kontrolu Mediterana, bogati izvor prirodnih resursa te, jednako važno, izvor ljudskog potencijala. 

Na vrhuncu vojne moći, Rim se borio čak dva i pol stoljeća s Ilirima! Veće promjene počinju tek s vojskovođom Oktavijanom koji je u periodu od 35. do 33. pr. n. e. pokrenuo vojnu operaciju u Iliriku; tada je prvo svladan otpor jakih Delmata te onda u unutrašnjost ilirskog teritorija otpor Japoda kada je osvojeno i strateški važno japodsko ozemlje zbog daljnjih osvajanja u južnoj Panoniji (Olujić, 2007., str. 71-103). Rim se već 27. god. pr. n e. transformira iz republike u carstvo, rimski Senat Oktavijana preimenuje u Augusta, prvog rimskog cara, a težište, sada carstva, stavljen je na istočnu stranu Jadranskog mora, na teritorij Ilira. Iliri su imali autonomiju i građanska prava; veliki broj muške populacije postaje udarnim dijelom rimskih legija, a nemali broj Ilira biva izabran za rimske careve. 

Za sve koji žele podrobnije istražiti ovaj dio naše povijesti, tu je par izvrsnih knjiga:

1. Beronić T. (2025.). Glagoljica prije Ćirila i Metoda. Kvaka, Zagreb
2. Erak M. (2021.). Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi. Obličevac, Plina jezero
3. Nikolić D. (2018.). ILIRIJA SVETA ZEMLJA - Stećci i autohtonost. Teledisk d.o.o., Zagreb
4. Nikolić D. i Klarić V. (2025.). Tamo gdje se skupljaju orlovi. Teledisk d.o.o., Zagreb
5. Princi N. (2020.). Arduba - Dokaz iz tišine. Duhović Koralji d.o.o., Split

Tu su također i Muzej Like Gospić te Muzej grada Senja koji čuvaju vrijednu muzejsku građu. Njihovi djelatnici su odigrali neizmjerno važnu ulogu u istraživanju i zaštiti povijesne i kulturne baštine Like, a čine to i danas. Tu su i značajna arheološka nalazišta iz perioda srednjeg paleolitika u Cerovačkim špiljama i Donjem Pazarištu u Lici koja svakako vrijedi posjetiti!

Antika

Sraz dva potpuno različita svijeta, duhovnosti i poimanja samoga života, završio je u 1. st. n. e. predajom ilirskog vođe Batona Dezitijatskog koji je predvodio Veliki ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e. – znan i kao Batonski rat (Mesihović, 2018.). U periodu nakon ustanka, Ilirik se dijeli na panonski i dalmatinski dio. O ratnom plijenu i svemu što su otuđili Ilirima, ostavljeni su brojni pisani tragovi, a s istima su se "trijumfalno" vratili u Rim. Područje današnje Korenice, zajedno s ostalim dijelovima japodskog područja, pripalo je dalmatinskom dijelu koje je svoje sjedište imalo u najvećoj luci Ilira i jednoj od najvećih onoga doba - Saloni (Olujić, 2007., str. 71-103). Divide et impera!

Iako pogođeni dvostoljetnim napadima i borbama, Japodi i Iliri općenito, svoju tradiciju i običaje nisu nikada zaboravili. Cijenjena arheologinja dr. sc. Branka Rauing posvetila je gotovo cijeli radni vijek istraživanju Japoda Bihaćke doline i sama ističe da svi materijalni dokazi potvrđuju da su Japodi svoju kulturu držali živom i razvijali ju kroz jako drugi dugi vremenski period. Usprkos uspjeloj raomanizaciji dijela gornjeg sloja japodskog društva, Raunig potvrđuje da „nije došlo do izrazitijih promjena u kulturi Japoda čak niti tijekom dugotrajne rimske okupacije (Raunig, 2004., str. 11). 

Traume su već tada bile goleme, nažalost brojne tek slijede u našoj dugoj povijesti, no sjećanja ne blijede usprkos - osude ili bolje reći zabrane sjećanja!

Damnatio memoriae, Memoria damnata ili Memoria accussare

Termin “damnatio memoriae” najčešće je korišten iako je relativno novijeg datuma, no “skup drevnih praksi” brisanja iz sjećanja pojedinaca i cijelih zajednica bile su snažno prisutne u antičko doba. Iako nema dokaza da su postojali “formalizirani i standardizirani procesi”, ima brojnih dokaza o brutalnoj rimskoj “praksi brisanja iz sjećanja i zatiranja tragova postojanja usmjerenoj na spomenike, pisane zapise kao i na ljudska tijela“ (Omissi, 2016.).

Na područjima kao što je i naše, koja nose breme silovitih društveno-politički prevrata, sankcije ili zabrane sjećanja prisutne su od prapovijesti i traju sve do danas prateći “smjene suprotstavljenih ideologija kao i svrgavanje vlasti i vladara”, a kulturna baština Dalmacije i istočne obale Jadrana općenito, bila je posebno na udaru ovih praksi i to kroz jako dugi vremenski period (Fisković, 2007.).

Srednji vijek

Teorija o velikoj seobi naroda u periodu od 7. do 9. st. n. e., pa i onoj o migraciji Hrvata i ranosrednjovjekovnih Slavena, postala je aktualna tek u stoljeću stvaranja nacija, 19. st., i nikada nije bila podržana dokazima. Postojala je samo kao hipotetički konstrukt koji u novijoj historiografiji više nije aktualan. Kako za N1 ističe i hrvatski povjesničar, vrsni medievalist, dr. sc. Neven Budak, velikih seoba naroda nije bilo, izvjesnije je, kaže Budak, da su se prenosili samo identiteti koje su pojedini narodi na našim prostorima preuzimali (N1, 2019., 28:53). U hvalevrijednoj i edukativnoj emisiji dr. Budak ističe da se, nažalost, ljudska uvjerenja jako teško mijenjaju, a znanstveni rezultati jako teško prodiru u udžbenike i školske kurikulume, a time i do šire javnosti (N1, 2019., 28:26).

Kontinuitet postojanja

Zahvaljujući novim znanstvenim disciplinama stvara se integralnija slika naših prostora. Pored kulturologije, forenzičke antropologije, lingvistike, mineralogije i osteologije tu je i genetička geneologija koja se bavi proučavanjem haplogrupa, posebno onih Y-DNA koja se prenosi preko muških potomaka. Znanstvena otkrića o haplogrupama redovito se ažuriraju na Eupedia stranicama i ona potvrđuju da su genetički iste populacije prisutne na našim prostorima od prapovijesti do danas - to je autohtona haplogrupa I koja se smatra za najstariju glavnu haplogrupu u Europi i izgledno jedinu koja je u Europi i nastala (Eupedia, b.d.).

Haplogrupa I porijeklom je „iz predglacijalnog utočišta na zapadnom Balkanu iz razdoblja od prije 25.000 godina". Novija istraživanja potvrđuju da većina današnjih muškaraca u Hrvatskoj, njih 49%, pripada haplogrupi I, takozvanim starim Europljanima. Druga po brojnosti je haplogrupa R1a, 27%, koja je na ovim prostorima već oko 5.000 godina, a stigla je iz područja južne Rusije (ukrajinskog glacijalnog utočišta) te treća haplogrupa R1b sa 7% koja je ovdje došla iz pravca zapadne Azije prije 10.000 godina. Više od tri četvrtine hrvatskih muškaraca su tako izgledno potomci starih Europljana koji su na ovo područje stupili „prije i nakon posljednjega ledenog doba“, no kao i gotovo sve druge europske populacije i naša predstavlja „iznimnu genetsku mješavinu“ (Primorac, Marjanović, Rudan, Villems i Underhill, 2020., str. 10). 

Tijekom postglacijalne rekolonizacije, s područja Balkana jedan je ogranak grupe I migrirao sjeverno prema Skandinaviji Europe te se danas razlikuju I1 (Skandinavija) od I2 (Balkan) haplogrupe. Cornelis George Boeree, američki psiholog na Sveučilištu Shippensburg, kreator jezika Lingua Franca Nova, analizirao je znanstvene podatke o distribuciji Y-DNA haplotipova i njihovoj povezanosti s indo-europskim jezicima. On navodi da su „IIiri jedan od tri izvorna balkanska I naroda te ističe da I2 populacija predstavlja Proto-Indoeuropljane“ (Boeree, 2013.).

Dux Croatorum – knez hrvatski, Regnum Croatorum – država hrvatska

Dok su se geni nešto manje mijenjali, društveno-politički konteksti bili su u puno češćoj mijeni. Srednjovjekovni povijesni period karakteriziraju silovite, često brutalne, društveno-političke promjene. U ranom srednjovjekovnom periodu dolazi do postepene asimilacije plemena u razna europska kraljevstva, a ovo je i period kada nastaju imena gotovo svih europskih nacija. 

Prvi pouzdani spomen imena Hrvat pojavljuje se sredinom 9. st. u povelji kneza Trpimira koja je sačuvana u prijepisu s kraja 16. st.; pojavljuje se s dvije datacije 852. i 840. i zbog prijepisa se dvoji o autentičnosti, no onaj nepobitan dokaz, sačuvan je u kamenom natpisu Trpimirova nasljednika kneza Branimira koji koristi istu „vladarsku titulu „dux Croatorum“ – knez hrvatski, kao i „Regnum Croatorum“ – država hrvatska“ (Božić, 2020.). 

Samo podrijetlo imena je vrlo složeno pitanje koje se danas interdisciplinarno proučava, no znamo da „kontinuitet imena Hrvat postoji još od prije razdoblja hrvatske etnogeneze“ (Matasović, 2019.). 

Znanstvenici danas zaključuju da ime Hrvat ima primarno teritorijalno značenje. Toponim „hrvat“ samo je na širem području Dalmacije prerastao u regionim/teritorionim, naziv za područje/državu iz kojeg je prvo izvedeno množinsko ime plemena, zatim etničke skupine te na kraju nacionalno ime Hrvati (Božić, 2020.). Iz svega je vrlo izvjesno da je „izraz „hrvat“ koji se tijekom ranog Srednjeg vijeka bilježi na prostoru Istočne, Južne i Srednje Europe, može povezati sa specifičnim praslavenskim izrazom za naziv „utvrđenog mjesta“ (Božić, 2020.).

Stalna mijena društveno-političkih konteksta

Nemilosrdne srednjovjekovne okolnosti tjerale su brojne narode u razne saveze, a Hrvate i Mađare, kao rijetko koje druge narode, krasili su bliski savezi kroz čak osam stoljeća. Sve je započelo 1102. sklapanjem hrvatsko-ugarskog sporazuma Pacta Conventa kada i područje Korenice postaje dijelom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Kroz taj dugi period koji se proteže sve do 1918. dva naroda prolaze i kroz vrlo teške periode i velike izazove, no usprkos svih nedaća uspijevaju zajedno stvoriti "impresivnu umjetničku baštinu" (Holjevac, 2020.). 

Područje Korenice i Like bilo je jedno od onih koja su često stradavala u ratnim pohodima. Jedan od agresorskih i predatorskih naroda koji su pustošili ovim područjem bili su i Mongoli koji su tada u Lici uništili sva naselja izvan utvrda podignutih na liticama i brdima, kao što je bila i utvrda Mrsinj (Bogović, 2016. str. 42-43).

Mongoli su 1241. g. porazili vojsku hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV i pokorili čitavu istočnu Ugarsku. Kralj je s obitelji pobjegao u Hrvatsku, a za njim su krenuli Mongoli koji su tada poharali sva područja na putu potjere od Zagreba prema Trogiru i Splitu, uključujući i dio naše današnje regionalne destinacije (Klaić, 1982., str. 251 - 252).

Districtus de Korenica

Najstariji spomen imena Korenica, ujedno i sjedišta istoimenog upravnog okruga (districtus de Korenica) u sklopu Krbavske županije, nalazi se u dokumentu iz 1468. godine kada je Korenica pripadala starom i jakom domaćem plemstvu Kurjaković. Iz nešto kasnijih povijesnih dokumenata se također doznaje da se 1489. na području današnje Korenice nalazio i kaštel koji je bio izgrađen kod sela Kalebovac na brdu Gradina te podgrađe naseljeno obrtnicima i trgovcima (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, b.d.). Nemali broj crkava i ostali materijalni ostaci daju zaključiti da je čitavo ličko područje proživljavalo svoje dobre dane prije nove invazije - one Osmanlija.

Osmansko carstvo

Najvećim dijelom zbog teških povijesnih okolnosti i loših sporazuma, ovaj dio Hrvatske je tijekom jako dugo vremena služio kao habsburška predstraža u obrani središnje Europe od Turaka koji su 1527. pokorili i Korenicu (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, b.d.). 

Svakako jedan od traumatičnijih perioda u povijesti Korenice i Hrvatske. Stradavanja, ljudska i materijalna, bila su toliko strašna da se tijekom osmanskih osvajanja u 16. stoljeću narušena i demografska slika ovog područja.

Ta demografska promjena u budućnosti će biti uzrok novih i velikih stradavanja u Korenici, Hrvatskoj i regiji. Dobar dio domicilnog stanovništva je ili ubijen ili otjeran u bijeg pred strašnim nasiljem, pa se tako iz Korenice i Like u periodu između 1523. - 1526. g. odselio znatan dio autohtonog hrvatskog stanovništva pod prijetnjom kontinuiranih teških stradavanja, a Turci su prisilno naselili dio stanovništva s već pokorenih područja (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, b.d.).

Tijekom tri stoljeća, počevši od najranijih osvajanja 1350-ih, Osmanlije su primjenjivale prisilne transfere stanovništva (na turskom sϋrgϋn), preseljavajući tisuće i tisuće pojedinaca, čak i zajednice, u oba smjera između azijskog i europskog dijela imperija (Şeker, 2013.). Ponekad su ti transferi bili dobrovoljni, ponekad stimulirani novcem i povlasticama, ali uglavnom su to bili prisilni transferi napaćenih ljudi koji su bili na raspolaganju vladajućoj sili pri izgradnji sve veće imperijalne države.

Važan strateški položaj, razne granice razdvajanja koje su se protezale upravo po ovom području kroz dugu povijest, uvjetovale su česte ratne sukobe i velike patnje, kao što je bio onaj koji se zbio na Krbavskom polju blizu Udbine.

Godine 1493., na velikom Krbavskom polju u neposrednoj blizini Korenice, na području koje danas administrativno pripada općini Udbina, odvila se tragična Krbavska bitka, često zvana i Bitka Hrvata. Hrvatska feudalna vojska, s banom Emerikom Derenčinom na čelu, presrela je na Krbavskom polju tursku vojsku pod vodstvom sandžak-bega Hadum Jakub-paše koja je okrutno pustošila po hrvatskom i inim teritorijima (CHM, 2003.).

Odluka Bana da se ide u otvorenu bitku s puno izvježbanijom i naoružanijom turskom vojskom pokazala se kobnom. Ban je odbio prijedlog Ivana Frankopana Cetinskog koji je savjetovao opciju sa zasjedama u klancima i poveo ljude na čistinu Krbavskog polja. Zbog ove taktike Bana, život je izgubilo ogromno mnoštvo seljaka i veliki broj hrvatskog plemstva, a posljedice ovog događaja teško su utjecale na budućnost lokalnog stanovništva i cijele Hrvatske. Strašna bitka vođena je prsa o prsa s hladnim oružjem i oruđem i ostavila iza sebe šokantan prizor s preko deset tisuća osakaćenih leševa, većinom Hrvata (CHM, 2003.). Od tada je Krbavsko polje u narodu postalo poznato kao "Krvavo polje".

Hrvatska je kroz svoju dugu povijest bila podjednako žrtva stranih osvajača kao i kobnih odluka domaćih vođa.

Potvrdit će to brojni događaji koji slijede, a Krbavska bitka predstavlja jedan od najdramatičnijih događaja u dugotrajnoj borbi Hrvata za opstojnost i obranu doma.

Zbog borbi za vlast unutar Europe i samog Hrvatskog kraljevstva, borba protiv Osmanlija nerijetko je bila prepuštena samo hrvatskoj strani i popraćena strašnim stradavanjem ljudi i općim pustošenjem.

Stradao je i hrvatski kontingent iz Slavonije 1526. u velikom vojnom srazu mađarske vojske pod vodstvom mađarsko-hrvatskog kralja Ludovika II s Osmanlijama na Mohačkom polju, tijekom kojeg je poginulo više od 20.000 vojnika kao i sam kralj - pri povlačenju (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, b.d.). Pod snažnim dojmom ovog teškog vojnog poraza i nagomilanih problema, prekida se savez Hrvata i Mađara, a hrvatsko i mađarsko plemstvo traže načine što učinkovitije obrane od sve krvavije osmanske invazije. U takvim se okolnostima sastaje Hrvatski sabor koji krajem 1526. donosi odluku o povezivanju s Austrijom i izboru Ferdinanda I. iz dinastije Habsburga za kralja koji je i okrunjen 1. siječnja 1527. u Cetinu. Obje kraljevine uskoro postaju dijelom Habsburške Monarhije, no u njoj su kao pridružene kraljevine, dakle kao područja s posebnim statusom i vlastitim saborima (Macan, 1992. str. 123 -127).

Ovim ulaskom u sastav Habsburške Monarhije, Hrvatska i Mađarska gube dio svoje autonomije, a kako je to izgledalo u slučaju Hrvatske može se razaznati kroz priču o tragičnom kraju dviju poznatih hrvatskih plemićkih obitelji - Zrinskih i Frankopana. Par crtica o tim događajima možete naći pod Istražite Lokalno kroz priču o utvrdi Mrsinj.

Vojna krajina

Teško ratno stanje potrajalo je sve do austrijsko-turskog rata (1683. - 1699.) kada je gotovo cijela Lika oslobođena od Turaka. Nažalost, Korenica nije vraćena hrvatskom banu nakon Karlovačkoga mira 1699., već je priključena "Vojnoj krajini isprva kao dio Ličke, a od 1765. Otočke krajiške pukovnije" (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, b.d.) I to nije bila dobra vijest.

Vojna krajina je naime sve do 1881. ostala pod direktnom vlasti Habsburgovaca čija je krajiška uprava uvela teške obveze za stanovnike ovih područja - tzv. "graničare", koji su prisilno bili svi domaći muški stanovnici u dobi od 16 do 60 godina. 

Služba je bila okrutna te se tako i najmanji prekršaj kažnjavao teškim fizičkim ranjavanjem zbog čega su u Lici podizane brojne bune. Primjer i razmjer okrutnosti oslikava događaj koji se zbio na blagdan Velike Gospe 1848. kod crkve u Klancu u Lici gdje je doktor filozofije Ante Starčević susreo mladića Filipa Baričevića koji je bio bez obje ruke.

"Krajiški vojnik Filip Baričević se naime požalio na nasilje i nepravdu austrijskih časnika višim vojnim vlastima. Prijavljeni časnici su ga nakon toga pozvali u vojno zapovjedništvo u Karlovac gdje su mu iz osvete odsjekli lijevu ruku, no kada se požalio na ovu okrutnost odsječena mu je i desna ruka" (HRT, 2018.).

Težak život za veliku većinu Ličana nastavlja se kroz više od dva stoljeća kroz koje su Habsburgovci zadržali cjelokupnu civilnu i vojnu vlast i tijekom kojeg su kvalitetno obrazovanje, razvoj obrtništva i gospodarstva ostali samo nedosanjani san.

Transferi stanovništva dešavaju se i nadalje, sada su to ljudi koji nezadovoljni statusom u Osmanskoj državi dolaze u službu Harsburgovcima kao graničari. Transferi ljudi koji će snažno utjecati na događaje u budućnosti.

Austro-Ugarsko carstvo  

Novi prevrat nastaje 1867. kada se višestoljetni odnos Hrvatske i Ugarske značajno mijenja. Sklapanjem nagodbe između Hasburgovaca i Ugarske nastaje državna zajednica Austro-Ugarska. Teritorijalno osakaćena i razjedinjena Hrvatska ne uspijeva postati trećom državnopravnom jedinicom, već godinu kasnije 1868. dobija jedinstveni status u habsburškom carstvu. Sklapa se Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. kojom je uređen položaj Banske Hrvatske kao autonomne pokrajine s obilježjima državnosti u sklopu ugarske polovice Austro-Ugarske (Holjevac, 2020.). 

Rakovička buna

Jedna od brojnih buna koje su podizane u tom periodu bila je i poznata Rakovička buna iz 1871., oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije koju je poveo Eugen Kvaternik, hrvatski pravnik, pisac, političar i član tadašnje Stranke prava čiji je utemeljitelj bio dr. Ante Starčević. Ličanin rođen u Žitniku kraj Gospića 23. svibnja 1823. Starčević je jako dobro poznavao okrutnost vlasti i mentalitet potlačenog naroda Vojne krajine. Bio je svjestan da narod koji stoljećima služi stranim vladarima ne može biti siguran oslonac u pobuni - i bio je u pravu. Kvaternik je na svoju ruku otišao u Krajinu računajući na naoružane dobrovoljce na području u i oko Rakovice i iako mu se pridružilo oko 1700 dragovoljaca, u Plaškom doživljava izdaju, napušta ga velika većina ustanika i nakon samo tri dana pobune smrtno stradava u zasjedi zajedno sa većinom svojih preostalih suboraca (HRT, 2018.).

Dr. Ante Starčević

Iz puno razloga je dobro posvetiti par riječi jedinstvenom Ličaninu - dr. Anti Starčeviću. Ideolog hrvatskog državnog prava, doktor filozofije i književnik, dr. Ante Starčević nije bio pristaša vojnih sukoba i buna jer je smatrao da narod kroz njih lako gubi svoja prava. Samovolju bilo vladara bilo naroda smatrao je neprihvatljivom i zagovarao diplomatski pristup i odlučujuću ulogu Sabora u obrani narodnih prava. U različite sporazume i obostrano obvezujuće ugovore Hrvatska je ulazila slobodnom voljom i smatrao je da u slučaju kršenja prava naroda, ugovor treba raskinuti odlukom Sabora kao predstavničkog tijela naroda (HRT, 2018).

No upravo u tom istom Saboru, Starčević je doživljavao i svoja najveća razočaranja. Kao ono iz 1861. kada je održao svoj povijesni govor i kada su njegov prijedlog o samostalnosti podržala samo dvojica (2) zastupnika ili ono iz 1865. kada su zastupnici izglasavali prepuštanje odluka o državotvornim pravima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije caru u Beču. Legenda kaže da je tada od proživljenog stresa potpuno posijedio (HRT, 2018.).

Za neke možda još uvijek kontroverzna kovanica dr. Starčevića savršeno je opisivala i isključivo se odnosila na ljude s kojima se susretao u svojoj političkoj karijeri. Kovanica “slavoserbi” se po samom Starčeviću korijenski oslanja na latinske riječi sclavus (rob) i servus (sluga) i nije oslikavala jedan određeni narod već je precizno opisivala pojedince i stranke koji su isključivo štitili svoje osobne interese, a radili protiv svoje zemlje i naroda (HRT, 2018.):

“Slavoserbi su vrsta ljudi koji se prodavaju svakome tko i po što ih hoće i svakomu kupcu davaju Hrvatsku u nametak. To je vrsta ljudi koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdjelu krumpira." dr. Ante Starčević

Dr. Ante Strčević je iza sebe, između ostalog, ostavio i izuzetno važno naslijeđe i preporuke iznjedrene iz dugogodišnjeg političkog iskustva. Posebno vrijedi istaknuti one koje se odnose na međusobne odnose naroda i država na turbulentnom području JI Europe: sloboda (naroda), jednakost (građana) i bratstvo svih ljudi, kao i vrijednosti na kojima bi trebala počivati Hrvatska država: osobna sloboda, sloboda vjere, sloboda misli pisane i žive (HRT, 2018.).

Korenica i Lika "ratuju" cijelo vrijeme na granici, i pred sam raspad Austo-Ugarske izbija strašan globalni rat - Prvi svjetski rat znan i kao Veliki rat koji je trajao od 1914. - 1918. i iza sebe ostavio milijune mrtvih.

Prijašnji stoljetni gorki neprijatelji u ovom ratu postaju saveznici u kreiranju novog svjetskog poretka čijim posljedicama svjedočimo i danas.

Država Slovenaca, Hrvata i Srba  - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

Austro - Ugarska se raspada. Hrvatski sabor 29. listopada 1918. prvo donosi odluku o razrješenju svih državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom te potom odluku o ulasku Hrvatske u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Sva silina i kaotičnost događaja doveli su do sklapanja Prvoprosinačkog akta koji je umjesto ravnopravnog ujedinjenja otvorio put za stvaranje unitarističke države, Kraljevine SHS koja 1929. postaje Kraljevina Jugoslavija, također kratkog vijeka (Macan, 1992., str. 392-398).  

Ogorčeni Hrvati se sve više okupljaju oko velikog hrvatskog političara, književnika, prevoditelja i publiciste koji je izrekao svoje poznate riječi: “Ne srljajte kao guske u maglu!" Nažalost, Stjepan Radić je ostao gotovo potpuno usamljen u nastojanju da se prije ujedinjenja dogovore svi odnosi i položaj država u novoj zajednici. Tada je u Saboru održao i svoj znameniti govor, no tog 24. studenoga 1918. i njega je, kao i njegovog velikog prethodnika dr. Antu Starčevića, u Saboru podržao malo tko. Radić je na čelu sve jače Hrvatske pučke seljačke stranke koja postaje glavni "nosilac narodnog pokreta i glavni branitelj hrvatske opstojnosti i državnosti". Tragičnog dana, 20. lipnja 1928. usred zasjedanja u Narodnoj skupštini u Beogradu, srpski atentator teško ranjava hrvatske predstavnike, a 8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja umire Stjepan Radić (Macan, 1992., str. 392-398).

Korenica je u periodu od 1922. godine kotar u sastavu Primorsko-krajiške oblasti, a od 1931. nakon kontroverzne podjele sada Kraljevine Jugoslavije na devet banovina, na uštrb nacionalnih granica, Korenica je postala kotar u Savskoj banovini (Hrvatska enciklopedija, b.d.). Iako period bez vojnih sukoba, Korenica i Lika pate od sveopćeg siromaštva zbog učestalih ratova i dugih razdoblja gospodarskog propadanja. 

Kao da nije bio dovoljan strašan gubitak stanovništva kroz brojne ratove, sveprisutno i dugotrajno siromaštvo uvjetovalo je prekooceanske emigracije od koje se lička populacija nije oporavila do današnjih dana.

Samo dvadesetak godina nakon strašnog Velikog rata započinje Drugi svjetski rat koji je trajao od 1939. - 1945. i ostavio nove traume i na desetine milijuna mrtvih globalno. Za Korenicu i Liku, još jedna u nizu, strašna ratna trauma.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH)

Prijelaz od „žrtve do osvete“. Najgori mogući pokušaj da se pretrpjele nepravde, žrtve i boli, isprave i iscijele odmazdom počiniteljima. Niti se ispravlja nepravda, niti se iscijeljuju boli, već se samo ulazi u tragičan ciklus odmazde i osvete.

U jeku Travanjskoga rata 1941. i sloma Kraljevine Jugoslavije nastala je Nezavisna Država Hrvatska u okviru osovinskoga poretka i pod vojno-političkim pokroviteljstvom Njemačke i Italije. Slijedile su odluke koje su osupnule mnoge. U manje od mjesec dana od svog proglašenja, NDH je donijela Rasne zakone, započela progone i prepustila veliki dio jadranske obale Italiji. Dana 18. svibnja 1941. Ante Pavelić potpisuje Rimske ugovore kojima je Musolinijevoj Italiji prepustio područje Sušaka i Čabra te sve otoke na području sjevernoga Jadrana, osim Paga, cijelu obalu od utoka Zrmanje u Novigradsko more do Splita, Boku kotorsku, sve južne otoke, osim Brača i Hvara. Iako je bilo predviđeno da grad Split i otok Korčula imaju i hrvatsku upravu, to se nije dogodilo (Klasić, Bukovčan, 2021.).

Nije trebalo dugo čekati na iskaze ogorčenja i revolta, a taj je revolt rezultirao masovnim antifašističkim otporom Hrvata koji su u uvjetima ogromne premoći Hitlera smogli snage i odlučnosti osnovati prvu antifašističku postrojbu u Europi. Iz tog partizanskog odreda kojeg su 22.lipnja 1942. u šumi Brezovica kraj Siska osnovala 72 Hrvata, 3 Srba i 2 Slovenca, niknuo je najmasovniji pokret otpora u Europi (Vlada RH, 2021.).

Oko 500.000 građanki i građana Hrvatske sudjelovalo je u organiziranoj antifašističkoj borbi u Hrvatskoj, a u redovima Narodno oslobodilačke vojske sudjelovalo je 230.000 boraca iz Hrvatske (52 hrvatske brigade, 17 divizija i čak 5 korpusa, od ukupno 11!). Cijeli otpor bio je pod vodstvom J. B. Tita, rođenog 1892. u hrvatskoj seljačkoj obitelji u Kumrovcu, u Hrvatskom Zagorju. Usporedbe radi, o kakvoj se masovnosti radi može se vidjeti kroz usporedbu Hrvatske i Francuske, obje su naime imale snažne partizanske pokrete i približno jednak broj boraca partizana - na oko 4 mil. Hrvata i 50-tak mil. Francuza (Prerad, Šuvalić, 2021.).

Osim što je postala jedna od nacija pobjednica u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska je vratila i dio svojih teritorija - svoje otoke i obalu.

Kao i svaki ratni sukob i ovaj je nanio ogromne patnje brojnim narodima, pa tako i stanovnicima Korenice koja je bila pod okupacijom talijanske i njemačke vojske sve do proljeća 1945. kada je oslobođena. NDH nestaje nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945., a dio partizana kreće u osvetu za zločine počinjenje tijekom NDH-a i započinje smaknuća poražene vojske. 

Od 1945. Korenica se s ostatkom zemlje nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (službeni naziv od 1946.), koja se od 1963. naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

SFR Jugoslavija

SFR Jugoslavija bila je sastavljena od šest republika i dvije autonomne pokrajine te od samog početka opterećena nagomilanim neriješenim problemima od 1918. Strogi centralizam i državno-partijski nadzor te uskraćivanje ravnopravnog odnosa i položaja svih naroda u zajednici, vodili su do neminovnog kraja. Nažalost, za razliku od drugih naroda Europe, Jugoslaviji nije bilo suđeno da se mirno dogovori za zelenim stolom. Usprkos Ustavom zajamčenog prava na osamostaljenje i odcjepljenje, raspad Jugoslavije obilježila je strašna vojna agresija, ponajviše usmjerena na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Republika Hrvatska

Nakon manje od pedeset godina života u jugoslavenskoj zajednici, 25. lipnja 1991. godine, Hrvatski sabor donosi ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koja postaje formalna 8. listopada 1991. godine. No ubrzo nakon odvajanja dogodila se nova, velika ratna agresija popraćena brojnim ljudskim žrtvama i općom destrukcijom materijalnih dobara koje Korenica i Lika bolno pamte kroz brojne ratne sukobe u prošlosti. Domovinski rat trajao je od 1991. do 1995., a Korenica je gotovo cijelo vrijeme bila pod okupacijom.

U ratu je također jako stradao i najstariji hrvatski nacionalni park Plitvička jezera u kojem je tijekom okupacije potpuno uništena jedinstvena šumska vegetacija zaštićene parkovne arhitekture - skupina Tisa u Sertić poljani. Razmjeri tog ekocida u zaštićenom prostoru prirode su ogromni!

Stablo tise često zovu sveto drvo, veoma polako raste i može živjeti do 3.000 godina. U današnje vrijeme je kritično ugrožena i stoga posebno zaštićena na svim prirodnim staništima!

Suverenost i samostalnost Hrvatske mijenja se 2013. godine. Malo više od dva desetljeća od osamostaljenja, Hrvatska ulazi u novi savez. Postaje 28 članica zajednice naroda - Europske unije. Ovaj put zemlje osnivačice su Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska koje su još 1957. godine osnovale Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Hrvatska dio svojih suverenih prava prepušta EU, a to se posebno odnosi na područja ekonomske i monetarne politike, trgovine i zaštite okoliša te prihvaća ograničenu nacionalnu kontrolu nad određenim politikama. Kakva će biti sudbina ovog saveza, s obzirom na sudbine svih prijašnjih, pokazat će vrijeme.

Građani Korenice, Like i Hrvatske u cjelini, kao i svi ostali narodi duboko pogođeni jednakim, višegeneracijskim, traumama ratova i siromaštva, trebaju puno strpljenja i čvrstu volju da, prije svega, osvijeste svoju osobnu moć. S njom onda dolazi i svijest o odgovornosti koju ima svaki građanin u osiguravanju napretka, razvoja i prosperiteta svoje zajednice i zemlje. Naša regija se još oporavlja od zadnjeg paklenog ratnog vihora, stoga je rad na razvoju kulture mira i opraštanja od iznimne, presudne, važnosti.

Uz buđenje nove svijesti, danas su najveći prioriteti trajni mir i zajedništvo - jedino u takvim uvjetima stvaramo prilike za odgovoran i prosperitetan razvoj u korist ljudi i prirode.

Dođi, istraži i upoznaj ovo drevno područje! Upoznaj Ličane, otkrij pravo lice starih naselja i divnih ljudi koji su za tebe pripremili svoje proizvode i usluge!

Dobro došli u dom Nacionalnog parka Plitvička jezera!

Literatura i izvori

1. Bogović M. (2016). Moji predšasnici biskupi - u senju, otočcu, krbavi, modrušu, vinodolu i rijeci. Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak, str. 42-43, 5-198. ˃https://hrcak.srce.hr/file/249695˂
2. Boeree C. G. (2013.).Y-dna haplotypes and the Indo-European languages. CGBoer. ˂https://webspace.ship.edu/cgboer/ydnapie.html˃
3. Božić M. (2020., 10. veljače). Što znači riječ Hrvat, kada se prvi put spominje i što povjesničarima stvara nedoumice? Solin Live.  ˂http://www.solin-live.com/index.php/sto-znaci-rijec-hrvat-kada-se-prvi-put-spominje-i-sto-povjesnicarima-stvara-nedoumice/˃
4. CHM (2003., 9. rujna). Bitka na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Izlaganje za vrijeme obilježavanja 510. obljetnice Krbavske bitke. ˂https://chm-udbina.com.hr/index.php/chm/bitka-na-krbavskom-polju/˃
5. Eupedia. (b.d.). Distribution maps of Y-chromosomal haplogroups in Europe, the Middle East and North Africa. Pristupljeno 16. lipnja 2025. ˂https://www.eupedia.com/europe/maps_Y-DNA_haplogroups.shtml#I2a˃
6. Fisković I. (2007.). O primjerima «damnatio memoriae» iz hrvatske baštine. [Izvorni znanstveni rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti]. Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak, str. 481-498. <https://hrcak.srce.hr/file/40833>
7. Glamuzina G. (2017., 9. kolovoza). Monumentalne ilirske građevine otkrivene u Drinovcima kod Gruda. Megaliti Hercegovine. ˂https://megaliti-hercegovina.blogspot.com/2017/08/monumentalne-ilirske-graevine-otkrivene.html˃
8. Grad Vinkovci (b.d.). Kalendar Orion. Dostupno 23. ožujka 2025. na: ˂https://www.grad-vinkovci.hr/hr/kalendar-orion˃
9. Hemen I. ( 2013., 10. rujna). Kasni neolitik / Pored Iloka pronađena prapovijesna peć stara 6500 godina. Danas.hr. ˂https://net.hr/danas/pored-iloka-pronadjena-prapovijesna-pec-stara-6500-godina-0f6ef73c-b9f6-11ec-b949-0242ac120024˃
10. Holjevac Ž. (2020., 22. listopada). Umjetnost i snaga – osam stoljeća hrvatsko-mađarskih veza. Matica hrvatska - vijenac 695. Pristupljeno 25. 7. 2022. <https://www.matica.hr/vijenac/695/umjetnost-i-snaga-osam-stoljeca-hrvatsko-maarskih-veza-30848/>
11. HRT. (2018.). Hrvatski velikani 2 - Ante Starčević. [Video]. Školski HRT. ˂https://skolski.hrt.hr/emisije/876/ante-starcevic-88 ˃
12. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, (b.d.). Korenica. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb. Pristupljeno 8. 4. 2022. ˂http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33168˃
13. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, (b.d.). Mohačka bitka. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb. ˂http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41521˃
14. Klaić V. (1982.). Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, 1-5. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 251-252
15. Klasić H., Bukovčan M. (2021., 9. rujna). NDH 1-12. [Dokumentarna serija] HTV. ˂https://hrti.hrt.hr/home?id=47bd4c26-4888-ffe3-f77f-808d94d0b74a˃
16. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave). Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, str. 243-275. ˃ https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
17. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 15-398
18. Marijan B. (2011.). Gradina u Ošanićima – transformacija prapovijesnoga gradinskog u urbano naselje.  Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak, str. 177-187 ˂https://hrcak.srce.hr/file/118555˃
19. Matasović R. (2019., lipanj). Ime Hrvata. U Z. Jakobović (ur), JEZIK, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika. (81 – 97). Zagreb, Hrvatsko filološko društvo. ˂https://hfiloloskod.hr/wp-content/uploads/2013/02/Jezik-god.-66.-br.-3.-2019.pdf˃
20. Mesihović, S. (2018). Baton Dezitijatski, dezitijatska politija i vizija ustanka / Bato the Daesitiate, the Daesitiate Polity and Vision of the Uprising. Journal of the Faculty of Philosophy in Sarajevo (History, History of Art, Archeology) / Radovi (Historija, Historija Umjetnosti, Arheologija), ISSN 2303-6974 on-Line, 5, 87–109. ˂https://doi.org/10.46352/23036974.2018.87˃
21. Muzej vučedolske kulture (b.d.). O nama. Dostupno 24. ožujka 2025. putem: ˂https://vucedol.hr/˃
22. N1. (2019., 29. ožujka). Crvena linija: Ko je najstariji narod na Balkanu [Videosnimka]. YouTube. ˂https://www.youtube.com/watch?v=6_NVkC8KL_s˃
23. Olujić, B. (2007.). Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 71-198
24. Omissi, A. (2016). DAMNATIO MEMORIAE OR CREATIO MEMORIAE? MEMORY SANCTIONS AS CREATIVE PROCESSES IN THE FOURTH CENTURY AD. The Cambridge Classical Journal, 62, 170–199. doi:10.1017/S1750270516000038
25. Prerad D., Šuvalić I. M. (2021., 22. lipnja). Istina je voda duboka, Hrvatska je bila na strani dobra. Večernji list. ˂ https://www.vecernji.hr/vijesti/˃
26. Primorac D., Marjanović D., Rudan P., Villems R. i Underhill P. A. (2020.). Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata. Dragan Primorac. ˂https://www.draganprimorac.com/wp-content/uploads/2020/03/Y-kromosom_web.pdf˃
27. Raunig B. (2004.). Umjetnost i Religija Prahistorijskih Japoda. Djela LXXXII, knj. 8. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
28. Şeker N. (2013.) Forced Population Movements in the Ottoman Empire and the Early Turkish Republic: An Attempt at Reassessment through Demographic Engineering. European Journal of Turkish Studies. [Online]. Pristupljeno 16. 6. 2022. ˂http://journals.openedition.org/ejts/4396; DOI: https://doi.org/10.4000/ejts.4396˃
29. Varvaria-Breberium-Bribir (b.d.). Chronology. Dostupno 23. ožujka 2025. na: ˂https://varvaria-breberium-bribir.mf.no/history/˃
30. Vlada RH (2021., 22. lipnja) Hrvatskoj je potrebno jedinstvo, pozitivna energija i optimizam za izgradnju bolje, tolerantnije i demokratske Hrvatske. ˂https://vlada.gov.hr/vijesti/˃   
31. Zadarski.hr. (2015., 18. prosinca). Prezentacija rezultata istraživanja Otočić Ričul: Potopljeno naselje pod morem. ˂https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/regional/prezentacija-rezultata-istrazivanja-otocic-ricul-potopljeno-naselje-pod-morem-441162˃