Srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac

Povijesno područje starog grada Sokolca proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2007. godine (Odluka Komisije, 2007.).

Sokolac se nalazi na lijepom brdu Debeljača na lijevoj obali rijeke Une blizu grada Bihaća, a smješten je na vrlo dojmljivoj vapnenačkoj hridi koja se može jako lijepo vidjeti iz samog grada. Takav uzdignut položaj odigrao je svoju važnu obrambenu ulogu u turbulentnom srednjem vijeku.

Prapovijesna gradina

Prapovijesna gradina dimenzija 670x170 m zauzimala je cijeli gornji dio platoa brda Debeljača u smjeru JI -SZ, isto mjesto na kojem je kasnije sagrađen srednjovjekovni grad Sokolac (Radimsky, 1893., 45-47).

Na ovom su prapovijesnom lokalitetu pronađeni vrlo vrijedni arheološki nalazi koji uključuju keramičko posuđe i kalupe za izradu manjih brončanih predmeta, “krajnji” ostaci brončanog nakita ali i predmeti od željeza: za pronađene noževe i potkove nije se mogla utvrditi starost, no istraživanjem keramike utvrđeno je da potječe iz brončanog doba između 10. do 9. stoljeća p.n.e. To je period kada ovo šire područje naseljava ilirsko pleme Japodi koje je tada u obližnjem Ripču gradilo vrlo interesantne nastambe na rijeci Uni - sojenice (Radimsky, 1893., 45-47). 

Danas je većina ovih vrijednih nalaza pohranjena u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. 

Buran srednji vijek

Silna previranja, promjene vlasništva, zakupi, jako su otežali kvalitetno očuvanje pisane povijesne dokumentacije, no neki su sačuvani i arhivirani diljem Europe pa je tako kroničar Ivan Tomašić istražujući povijesnu građu došao i do godine izgradnje Sokolca - 1020. n.e. (Lopašić, 1890., str. 271).

Utvrda se u srednjovjekovnim dokumentima spominje pod imenima Zokol, Sokolatz, a na karti jednog od najpoznatijih kartografa iz 16. stoljeća Abrahama Orteliusa iz 1574. vidi se naziv Sokol koji se pojavljuje kroz gotovo cijeli srednji vijek, recimo kartografi Gerard i Leonard Valk su 1700. godine izdali kartu Sclavonia, Croatia, Bosnia, cum Dalmatiae cum Dalmatiae Parte na kojoj se pojavljuje oblik imena Socols (Rare maps, b.d.).

Na tako impresivnoj stijeni jednako je impresivna bila i šesnaest metara visoka kula na najvišem jugoistočnom dijelu brda koja je dominirala i još uvijek dominira ovim područjem. Sokolac je imao dvije kule, manja kapi-kula je imala dimenzija 3x4 m i visinu od oko 15 metara, a nalazila se na sjevernoj strani utvrde dok je veća i glavna kula bila nešto viša s promjerom od 10 m i debljinom zidova od 2.4 m. Utvrda je imala trokutasti tlocrt i bila je izgrađena od “lokalnog tvrdog kamena i djelomično sedre” dužine od 175 m i najveće širine od 120 m na sjeverozapadnoj strani (Truhelka, 1904. str. 31.).

Lopašić posebno opisuje tzv. bansku palaču unutar zidina, oveću prostoriju u kojoj su se nalazili od kamena tesani stolovi i klupe.

Najstarija povelja u kojoj se spominje Sokol kao kraljevski grad s kastelanima Ivanom i Grgurom Etenom datira iz 1395. godine (Lopašić, 1890., str. 271).

U ovom srednjovjekovnom periodu kraljevi ga često daruju zaslužnim hrvatskim plemićima i po potrebi otkupljuju. Sve priče / bitke tada su se vodila oko utvrda, tko će koju osvojiti, koja je strateški važnija - kao na primjer i Sokolac koji je u to vrijeme imao status kraljevskog grada što znači da je zbog svog važnog strateškog položaja imao određene povlastice koje je garantirao kralj. Sokolac je proživljavao klasično turbulentnu srednjovjekovnu priču koju diljem Europe karakteriziraju teška previranja, “čudni” savezi i krvave urote pa se tako i na ovom području hrvatski plemići udružuju s raznim saveznicima za postizanje željenih ciljeva.

Hrvatsko-ugarski kralj (od 1387. – 1437.) Sigismund poveljama iz 1431. i 1434. poklanja kraljevske gradove Bihać i Sokol sa zemljištem svojim pristašama knezovima Krčkim Frankopanima koji su ih držali više od pola stoljeća (Lopašić, 1890., str. 272.).

Sigismund Luksemburški je inače vladao kao kralj i Njemačkom, Češkom, a bio je i car Svetog rimskog carstva, no sve to uz pomoć prilično okrutnih taktika koje su koristili i svi drugi prijestolja žedni pojedinci. Kako su to bila grozna vremena i kako se dolazilo ili ostajalo na prestolju slikovito opisuje povijesni događaj iz 1397. poznat kao „Krvavi sabor križevački“ kada je Sigismund mučki i na prijevaru na pomirbenom saboru zaklao hrvatskog bana Stjepana Lackovića i plemstvo u pratnji (Macan, 1992. str., 110-111).

Gubitkom svoje veće utvrde Bihać Frankopani gube i Sokol koji dolazi pod vlast hrvatskog bana Ivaniša Korvina (ugarski velikaš, slavonski herceg i hrvatski ban 1495. - 1498. i 1499. - 1504.) čija je supruga Beatrica bila rodom iz obitelji Frankopan. Nakon smrti Korvina gradovi Bihać i Sokol ponovo dolaze pod kraljevsku vlast 1505. godine (Lopašić, 1890., str. 272. - 273.).

Nova promjena u vlasništvu Sokola stiže 1510. godine, kada hrvatsko-ugarski kralj Vladislav (vladao je i kao kralj Češke no s Poljskom i Litvom nije imao “sreće“) dodjeljuje Sokol starim hrvatskim plemićima Orlovićima od Ripča i Čavke, čije je zasluge u obrani Hrvatske od Turaka javno hvalio, no branili su Hrvati više od samog hrvatskog teritorija (Lopašić, 1890., str. 273. - 274.). Naime tijekom jako dugo vremena Hrvatska je služila kao habsburška predstraža u obrani ostatka središnje Europe od Turaka zbog čega je strašno stradavala - svakako sudbina kojoj nitko iz srednje Europe nije zavidio! 

Nakon obitelji Orlović, od poznatijih hrvatskih plemića i vojnih junaka koji su stolovali u Sokolu spominje se i Patar Kružić oko 1529. te Ladislav Kerečen negdje oko 1534. godine (Lopašić, 1890., str. 273. - 274.)

Relativno miran period za Sokol završava sa sve jačim pritiskom i naletima osmanske vojske. Naime, zbog svog važnog geostrateškog položaja ovaj grad na hridi bio je jako važan za obranu glavne utvrde Bihać.

Iz tog razloga hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand 1538. godine nalaže tadašnjem bihaćkom kapetanu Petru Kegleviću da na sve načine dobije pod upravu Sokol od tadašnjih gospodara (Lopašić, 1890., str. 274. - 275.). 

Krajiška uprava držala je Sokol u zakupu od kolovoza 1549. godine, grad je već bio jače utvrđen, a u Sokol je s vremenom postavljena vojna straža pod zapovjedništvom bihaćkog kapetana. Taj ugovor o zakupu Sokola između kralja Ferdinanda i obitelji Ladislava Kerečena sklopljen je 1550. godine u Beču na šest godina tijekom kojih je vlasnicima isplaćivana godišnja zakupnina u iznosu od 100 forinti.  No prije nego je taj zakup istekao, sklopljen je novi ugovor 1553. godine kojim je obitelj Ladislava Kerečena u potpunosti prepustila Sokol kralju radi kvalitetnije obrane od Turaka, uz nastavak godišnje isplate od 150 forinti dok im se ne nadoknadi prepušteni Sokolac (Lopašić, 1890., str. 274. - 275.).

Osmanski period

Osmanski napadi i osvajanja trajali su dugo i u valovima, borbe su bile okrutne, a ljudske žrtve i materijalna šteta ogromni. Tako se već 1537. godine odvila teška bitka, jaka osmanska vojska uspjele je doprijeti pod sam grad, no nisu ga uspjeli osvojiti. Dio domaćeg hrvatskog stanovništva uspio se skloniti u bedeme grada, no mnogi su stradali ili su odvedeni u ropstvo, a neki su se raselili. Drugi veliki napad dešava se 1561. kada je brojčano premoćna turska vojska okrutno poharačila Golubić, Ripač i Privelicu. Golubićko plodno polje je inače bilo važan izvor hrane za vojnike te je iz tog razloga Golubić bio i pripojen utvrdi Bihać. Novi veliki napadi slijede 1586. i 1591. kad Sokolac napada beg Livanjski s 1.500 vojnika, no bez uspjeha, iako s jako velikim žrtvama na obje strane (Lopašić, 1890., 275.-277.).

Napadi su trajali sve do 1592. godine kada Hasan-Paša Predojević, uz glavnu utvrdu Bihać osvaja i grad Sokolac i stavlja ih pod osmansku vlast.

Nakon pada utvrde nema čvrstih saznanja o daljnjoj sudbini utvrde Sokolac. Znano je da su obližnji gradovi na desnoj obali Une pripojeni novoosnovanom Bosanskom sandžaku (upravnoj jedinici) pretpostavlja se u periodu između 1592. i 1620. godine (Šabanović, 1982, 82-84).

Kao važno središte u osmanskom periodu spominje se ponajviše obližnji Ripač atraktivan za život još od Japoda i lijepo smješten na otoci rijeke Une. U samoj utvrdi Sokolac u tom se periodu nalazio samo manji broj vojnika tzv. nefera i par topova (Kreševljaković, 1952., str.146.,124.).

U 18. stoljeću Bihaćki sandžak je bio jedan od 5 sandžaka u Bosanskom pašaluku (važnoj upravnoj pokrajini), a u njemu se pored Bihaća istiću i mjesta Ripač, Ostrožac, Cazin, Krupa, Kamengrad i Bužim. Sjedište sanđaka je bio Bihać ali ponekad i Krupa. Povijesni podaci sugeriraju da je Bihaćki sanđak bio ukinut sredinom 17. stoljeća pa ponovo uspostavljen, no 1711. je definitivno ukinut (Šabanović, 1982., str. 88., 230.). 

Devširme

Ekspanzionistički (imperijalni) ratovi traju i dan danas, i kao i nekada u stalnoj su potrebi za novim vojnicima, pogotovo kad traju stoljećima. Tako je u Osmanskom carstvu na scenu stupio način regrutiranja na koji i danas ljudi gledaju različitim očima, ovisno o tome jeste li izdanak „oporezivača“ ili „oporezovanog“ - devširme  (osmanski turski: devşirme; prevodi se kao "namet na djecu" ili "porez u krvi", (Wikipedi, b.d.)) na ovim područjima poznat kao danak u krvi. Razlozi za stvaranje elitne vojske podložne i odgovorne samo sultanu su višeslojne i ne zna se sa sigurnošću kad je proces devširme započeo, no u povijesnim dokumentima se pojavljuje 1438. (Nicolle, 2011. str. 273.-274.) iako povjesničari vjeruju da je sve započelo i ranije. Osmanska praksa prisilnog regrutiranja primarno kršćanskih dječaka trajala je stoljećima, a trajno je ukinuta u ranom dijelu vladavine Ahmeta III (1703.-1730.) (Murphey 2006, str. 223).

Ovaj oblik regrutiranja / oporezivanja provodio se na širokom osvojenom području Osmanskog carstva, tako je na primjer s područja Balkana u periodu od 15. do kraja 17. stoljeća odvedeno između 200 000 – 300 000 dječaka. Interesantno je da je sam čin od početka budio sumnju jer nije bio u skladu s šerijatskim pravom, no ipak se provodio i to u ciklusima svakih nekoliko godina (Dragić, 2012). Victor Louis Ménage, britanski povjesničar i turkolog (1920. – 2015.) uključio je u svoj rad vrlo zanimljiva istraživanja i rad Dr. Basilike D. Papoulia “Ursprung und Wesen der “Knabenlese” im Osmanischen Reich”, a posebno su zanimljiva istraživanja povjesničarke Gülay Yilmaz izvanredne profesorice na Sveučilištu Akdeniz u turskoj provinciji Antalya koja je specijalizirala janjičarsku vojsku i sustav devşirme tijekom ranog modernog doba.

Yilmaz je za potrebe istraživanja za svoj rad “The Devshirme System and the Levied Children of Bursa in 1603-4” koristila još uvijek postojeće registre koji se zovu “eşkal defter” u kojem su detaljno navedena djeca koja su “naplaćena” 1603.- 1604. u regiji Bursa (grčki Prusa, prvi glavni grad ranog Osmanskog Carstva nakon što su ga 1326. preuzeli od Bizanta nakon dugogodišnje opsade, (Britannica, 2017.)). Osim analize postojećih autentičnih dokumenata i sudskih zapisnika iz Burse, Yilmaz se željela što objektivnije posvetiti analizi stanja same djece (u najvećem broju malih Grka, Srba, Bugara i Albanaca). U dokumentima koje je istraživala detaljno je navedeno tko su bila ta djeca, njihova izvorna imena i muslimanska imena dana nakon što su preobraćeni, imena njihovih roditelja, gdje su i kako “naplaćena”, njihova dob, izgled i zdravstveno stanje kao i sudbina nakon dolaska u Istanbul koja je prvih 6 do 10 godina bila vezana uz najamni rad i učenje turskog jezika i običaja, tek nakon tog perioda je slijedilo priključivanje janjičarskoj vojsci. Zanimljivi su njezini zaključci o reakacijama djece i njihovih obitelji za koje kaže da su se kretala od snažnog otpora do “poželjnosti” (Yılmaz, 2015., str. 902.- 903.). 

Iako je u osmanskim povijesnim knjigama proces danka u krvi prikazan kao spontan, u smislu da je janjičarski vojnik ujahao u selo i birao djecu koja su mu zapela za oko, Yilmaz je u dokumentima naišla na jasan protokol po kojem se proces oporezivanja djece odvijao iako napominje da su u stvarnosti bile prisutne raznolike prakse oporezivanja. Sam proces selekcije je najčešće bio višemjesečan i po jasno zadanim kriterijima nakon kojeg je slijedio transport u Istanbul, preobraćenje na islam i početak selekcije i školovanja za sultanove sluge prema turskim običajima i islamskoj vjeri. No, nisu sva djeca završavala u vojsci i nisu svi ostvarili određene privilegije (zemlju, kuću i slično), ovisno o psihofizičkoj spremnosti i inteligenciji neki su uspjeli ostvariti visok položaj u osmanskoj upravi, neki su napredovali kao uspješni vojnici na visoki vojni položaj, no neki su završavali kao fizički radnici u državnim pogonima (Yılmaz, 2015., str. 901.- 902.). Nesumnljivo je da ih je puno poginulo u osvajačkim pohodima.

Velika većina roditelja je na razne načine pokušala zaštiti svoju djecu od oporezivanja (od krivotvorenja knjige krštenih, sakaćenja, vjenčavanja, maskiranja u djevojčice do pretvaranja da imaju mentalne ili fizičke probleme i ostalo), a bjegovi dječaka nisu bili rijetka pojava. Yilmaz navodi dokumente i o bjegovima dječaka i o roditeljima koji su se organizirali i otimali svoje sinove natrag, no ima i dokumenta u kojima je vidljivo da su neki roditelji, a i malo stariji dječaci, najčešće iz jako siromašnih obitelji, htjeli pristupiti osmanskoj vojsci (Yılmaz, 2015., str. 910. – 917.).

Transport do Istanbula je bio posebno nadziran jer su tada i bjegovi bili najčešći. Dječaci su zbog lakše kontrole bili odjeveni u “crvenu odjeću "kızıl aba"” i “stožasti crveni šešir "külah”", a troškove izrade odjeće i prijevoza su plaćali roditelji djece. Transport je bio dug i možemo samo pretpostaviti što su ta djeca tada osjećala. Autorica je iz postojećih dokumenata uspjela djelomično rekonstruirati situacije koje su se dešavale po dolasku u Istanbul. Dječaci su nakon dugog putovanja odmarali par dana i to tako što su bili ugošćeni kod najčešće kršćanskih obitelji. To su bili udomitelji koje je država plaćala i obvezala da hrane i čuvaju djecu. Po nađenim zapisima nakon odmora je slijedila prozivka te pregled koji je nadzirao zapovjednik janjičara te obrezivanje. U registrima su pored pojedinih imena nađene i zabilješke kao na primjer: sumnjiv, bolestan, mrtav i sl. Sljedila je prva selekcija dječaka, oni koji su najviše obećavali bili su smješteni u dvorsku školu i internat (Enderun) u Palači koja je bila namijenjena za prinčeve s dvora ali i janjičare s ciljem da postanu namjesnici i upravitelji Osmanske države. Za ostale dječake postoje raznoliki zapisi, no zna se da su dječaci iznajmljivani što turskim seljanima, što obrtnicima ili u državne radionice na period od 3 – 8 godina tijekom kojih su učili jezik i običaje. Djeca su i umirala od bolesti, što autorica potkrepljuje nalazima u registrima, a udomitelji su morali prijaviti smrt sudu i dokazati uzrok. Cijelo vrijeme se bilježe i bjegovi, postoje pisani tragovi koji svjedoče da su neka odbjegla djeca bila pronađena i vraćena, poslana da odsluže kaznu ili čak ubijena, no to je bila rijetka pojava. Neku djecu su čak skrivali seljani i mještani koji su se protivili danku u krvi, a neki su bježali s bojišta kad su već bili izvježbani vojnici (Yılmaz, 2015., str. 912. – 915.).

Zanimljivo je da povratak odbjeglih janjičara nazad u kršćansko okružje nije bilo lako, autorica to potkrepljuje zapisima iz knjige autora Bartoloméa i Lucile Bennasars o inkvizicijskim sudovima koji su sudili uhvaćenim preobraćenicima (Yılmaz, 2015., str. 916.).   

U sažetku rada Some Notes on the Devshirme Victora Ménage piše: “Nijedna osmanska institucija nije izazvala ogorčeniju kritiku od devširmea, 'danka u krvi', posebno - i prirodno - među onim kršćanskim narodima čiji su preci bili podvrgnuti njemu; a pritom nijedan ne dotiče toliko temeljnih problema." (Menage, 1966.). Analizirani dokumenti iz Turske nedvojbeno potvrđuju da je to većinom bio prisilan i nedobrovoljan proces, bez svake sumnje za tako malu djecu jako traumatičan, no jednako tako dokazuju da je kasnije bilo puno slučajeva gdje su i roditelji i malo veći dječaci / mladići iz siromašnih područja željeli biti unovačeni kako bi si osigurali bolju budućnost, pa bila ona i vojna jer to su bila grozna vremena sveprisutnog siromaštva, gladi, kontinuirane patnje i teških trauma zbog stoljetnih ratova.

U  21. stoljeću još postoje rasprave o tome da li je devširme bio oblik porobljavanja ili ne, no Osmansko carstvo po pitanju porobljavanja djece nije bilo posebno / izdvojeno, problem izrabljivanja djece je problem ljudskog roda jer traje kroz najveći dio ljudske povijesti, a svoj strašan vrhunac je doživjelo tijekom industrijske revolucije u 18. – 19. stoljeću (History.com Editors, 2009). Izrabljivanje i mučenje djece nažalost traje do današnjih dana i u slučaju devširme je stoga ohrabrujuće čuti mladu znanstvenicu iz Turske koja poručuje: „Nadam se da će biti provedena i daljnja slična istraživanja kako bismo mogli bolje razumijeti utjecaj jedne od najvažnijih institucija Osmanskog Carstva, sustava devširme, na svakodnevni život njegovih podanika, a posebno na djecu čije je živote preobrazio.” (Yılmaz,2015., str. 926.).

Učiti na greškama i nikad ih više ne ponoviti!

Stari grad Sokolac - buduća turistička atrakcija

Učiti na prošlim iskustvima, biti mudar i stjecati nova znanja i graditi uspješnu budućnost u kojoj i ova povijesna građevima može poslužiti kao poluga razvoja. Godine 2015. krenula je u realizaciju prva faza restauratorskih i konzervatorskih radova na starom gradu i oko 15 metara visokoj kuli Sokolac, ona već ugošćuje raznolika kulturna događanja, a mi vas kroz naš Kalendar Događanja i Aktivnosti redovito motiviramo i za ovaj obilazak koji od ljeta 2019. može biti potpuno eko i odgovoran jer su proaktivni građani Bihaća uredili trim stazu Debeljača koja od grada Bihaća vodi sve do ovog vrijednog povijesnog lokaliteta koji je sada i osvjetljen.

Svakako posjetite ovaj povijesni lokalitet i saznajte više o bogatoj i turbulentnoj povijesti ovoga kraja.  

Istražite Lokalno predstavlja vam samo dio naše prirodne i kulturne baštine, za puniji pregled materijalne i nematerijalne baštine pogledajte našu interaktivnu kartu pod Doživljaji i Mjesečni kalendar doživljaja s mnoštvom prijedloga za vaš itinerer.

Izvori 

1. Antique Maps Inc. (b.d.). Rare Maps. Dostupno 11. kolovoza 2022. putem:˃ https://www.raremaps.com/˂
2. Britannica, T. Editors of Encyclopaedia (2017, December 19). Bursa. Encyclopedia Britannica. ˃https://www.britannica.com/place/Bursa-Turkey˂
3. Dragić, M. (2012). Tribute in blood in the novel the bridge on the Drina and in the modern narrative. Hum, (8), 140. ˃https://hrcak.srce.hr/229346˂
4. History.com Editors. (October 27, 2009). Child Labor. HISTORY. A&E Television Networks (updated: September 1, 2020). ˃https://www.history.com/topics/industrial-revolution/child-labor˂
5. Kreševljaković, H. (1952.). Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 146., 124.
6. Lopašić, R. (1890.). Bihać i Bihaćka krajina. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 271-277. ˃https://books.google.hr/˂
7. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 110-111.
8. Ménage, V. (1966.). Some Notes on the Devshirme. Bulletin of the School of Oriental and African Studies, 29(1), 64-78. doi:1017/S0041977X0006081X
9. Murphey, R. (2006.). Ottoman Warfare, 1500-1700. Routledge, 223.
10. Nicolle D., (2011.). "Devshirme System". In Alexander Mikaberidze (ed.). Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia. Vol. 1., 273.-274.
11. Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Odluka - Historijsko područje Prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u selu Sokocu, općina Bihać, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, donesena 12.9.2007. u Sarajevu, na snazi od 12.9.2007.  ˃http://old.kons.gov.ba/˂
12. Radimský, V. (1893.). "Nekropola u Jezerinama u Pritoci kod Bišća", Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, V, Sarajevo, Zemaljski muzej, 45-47.
13. Šabanović, H. (1982.). Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, II izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 82-84.
14. Truhelka, Ć. (1904.). Naši najljepši gradovi, Sarajevo, 31.
15. Wikipedia, the free encyclopedia (b.d.). Devshirme. Dostupno 15. 8. 2022. putem: ˃https://en.wikipedia.org/wiki/Devshirme˂
16. Yılmaz, G. (2015.). The Devshirme System and the Levied Children of Bursa in 1603-4 . BELLETEN, 79 (286), 902-903. DOI: 10.37879/belleten.2015.901